Zarobili su Avdu Palića
Četvrtak, 27. juli 1995. godine
Ishod pregovora na Bokšanici od 24 . jula pred veče, sastojao se iz dva dijela, od kojih je jedan skoro sproveden a na drugi još čekamo. Gotovo da sam zaboravio pomenuti stanje od prije dva dana, koje je i te kako bitno. Dvadeset i četvrtog jula dogovoreno je evakuisanje ranjenih i civila, dok su se lomili oko nas vojno sposobnih. Napisat ću ono što sam čuo. Mladić je tražio da predamo oružje uz sve njegove garancije, te da će nas prebaciti na teritoriju pod Izetbegovićevom kontrolom, na što se nije pristalo. Dogovorili su nove pregovore na koje treba stići Hasan Muratović i naki Francuz Rupert Smit. Tako bi oni zajedno sa komandantom Avdom Palićem i ostalim predstavnicima civilne vlasti iz Žepe, te sa Ratkom Mladićem, dogovorili šta će s nama. Na pregovorima na Bokšanici bio je i krvnik Rajko Kušić, koji se dodvoravao Mladiću pokazujući kako će da tamani komšije. Na drugoj strani, informacije iz Komande štaba, koja komunicira ”paketom veze” sa Predsjedništvom i Generalštabom RBiH, su da će nas evakuisati helikopterima. Nas ima preko dvije hiljade sa oko sedamsto Srebreničana na platou Žepske planine i bilo je smiješno očekivati da će nas sve da evakuišu helikopterima. Lično, u tom pogledu sam pesimista i svjestan sam da se ne može računati na to. Još prije dva dana naredili su nam da ukopamo privremene položaje na kojima moramo biti danonoćno. Ipak se to drži s rezervom, a zna se sigurno konačan ishod, samo nam ga još ne predočavaju. Ne znam zbog čega, ali osjećam da će sve ići drugim tokom. Prije nego će ručak želim da ubilježim još nešto.
Prije tri dana, 24. jula, poginuo nam je slavni, neustrašivi, neponovljivi i neumorni vitez, Sinan Ćesko. Naš zlatni ljiljan s punim pravom zaslužan je za orden heroja koji mu dodjeliše, a napusti nas u svom rodnom Vrataru. Igrom sudbine bio sam s njim do zadnje minute kada ga je usmrtila praga sa Brezove Ravni uzevši nam neprocjenjivo blago. Noć u kojoj smo napustili vratarsku regiju svi redom, nekoliko sati poslije pada Brezove Ravni, te prebacili porodice u Zađel da bi se većina boraca vratila ponovo u Vratar i prema linijama, ostala je za pamćenje. Dok sam izlazio prema Zađelu, kroz Vratar sa porodicom, sustigli smo na desetine žena, djece i staraca u pratnji vojske koja se trebala prije zore vratiti nazad. U samom centru Vratara našao sam grupu saboraca koji su već na neki način obezbijedili porodice na sigurnu distancu srpske pješadije. Bio je tu Sinan, rahmet mu duši. Bio je kao i uvijek optimista do kraja, veseo i raspoložen za šalu, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazio. Sa njim smo se dogovorili da se naredni dan ponovo vratimo prema Jeliku i da se pokuša uspostaviti nova linija odbrane. Rekoše da je oko dva voda iz naše čete zanoćilo na Strmcu, nedaleko od Jelika, te da im se trebamo pridružiti što prije, a svakako ne znamo šta se događa na drugoj strani Žepe, oko Brložnika, Radave, Stublića, a ne znamo ni šta je sa Lažanskom četom koja je branila Gusinac i Ljubomišlje.
– Ako je pala Brezova Ravan, nije i cijela Žepa! – galamio je Sinan. Ja odavde ne idem nikuda. Ako ću ginuti, onda ću ginuti za Vratar.
– Već se priča da su oduzeli i Budučin Potok i da se penju na Brlošku planinu! – neko mu je dobacio.
– Jah, samo se priča o negativnim stvarima. Demorališu se borci, stvara se panika za koju nije vrijeme! – reče Sinan.
Nastavice se.