Odlazim u Srebrenicu da zamijenim pušku za hranu
Subota, 9. januar 1993. godine
Vrijeme je bilo da se i vijesti Radio Sarajeva poslušaju i prokomentarišu. Večeras sam bio u družini koja svakodnevno preslušava vijesti iz cijele BiH. Većinom su to stariji ljudi koji se okupljaju u kući Adila, odnosno Mustafe Mehmedovića. Slušaju, komentarišu i bistre politiku koja nikako da prestane da nas guši i istrjebljuje. Prvenstveno se raspravlja o našem stanju koje se prezentuje iz Žepe putem radio-amaterske stanice i emituje u sarajevskom radio-dnevniku. Izuzev u našim, sudbina nas Žepljaka u ovim trenucima u rukama je i drugih. Zavisi od mnogo drugih ljudi, organizacija, vlada i ostalih faktora, koji nikako da se aktiviraju u našem pravcu. Na prvom mjestu je glad, ponavljam taj pojam i stanje već mnogo puta, ali je, htjeli to ili ne htjeli nezaobilazna i najbolnija tema naše sadašnjice. Borac za naša prava, za našu daljnju sudbinu, Žepljak u odsustvu, Bećir Heljić danonoćno apelira i upozorava na katastrofalno stanje u Žepi i moli za rješenje krize koja nas istrebljuje. Kao da ga niko i ne sluša, nikakvih pomaka ni bolje vizije naše sudbine nema.
Radio-izvještaji govore i o današnjem ubistvu našeg državnika Hakije Turajlića, kojeg su četnici izvukli iz transportera UN-a, zamisli, a od njih se očekuje pomoć i u njima vidimo zaštitnike naših života. Nije mi jasno da cijeli svijet dozvoljava takva maltretiranja od strane Srba, a da pri tome uvijek ostaju nekažnjeni. A Rusija? Govore stariji ljudi, ona štiti braću po krstu. Oni je pomažu!
Brašna imam za moju porodicu još samo za nekoliko dana tako da sutra odlazim u Srebrenicu s ciljem snabdijevanja brašnom. Društvo će mi praviti rođak Vehid Hajrić. Tamo se kažu najbolje mijenja lovačko oružje za žito ili brašno, a pored šećera još uvijek primaju zlato. Tamo se izgleda odvija velika trgovina razmjenom robe. Mnogo ljudi raspolaže ogromnim količinama žita koje daju za sve ono što ne posjeduju ili je vrijedno, a dočekat će bolja vremena u kojim bi sve to imali kao veliko bogatstvo, ako se dočekaju. Jedni gladuju, drugi na osnovu istih profitiraju i bogate se na tuđoj životnoj muci ne osjećajući se gladnim i ugroženim. Drugog izbora nije bilo. Pravila i zakona nema, pa ko se snađe i opstat će. Ja sam s velikom mukom i žaljenjem odlučio da ponesem lovačku dvocijevku, koja mi je ostala iza Đede – rahmetli, kao trofej koji u ovim trenucima ne vrijedi, a može nam pomoći za produžetak života. To mi je najlakše i odvojiti, jer drugih adekvatnih roba ne posjedujem. Tako da neću ostati bez oružja, a nabavit ću žito. Cijena koja se kreće na crnom tržištu Srebrenice je ustvari omjer robne razmjene: za lovačku dvocijevku 16 mm u dobrom stanju može se dobiti 80 do 100 kilograma kukuruza. Ako bi to pazario morao bih se vratiti još jednom do Srebrenice da to donesem. Kamo sreće da se to desi, da razmijenim pušku, a progurat ću nekako i drugi put ako Bog da.
Zima je okrutna sa puno snijega i hladnoće i mislim se kako ćemo pregaziti surovu planinu Sušicu. Moram priznati da mi i nije jednostavno nakaniti se u ovim uslovima pregaziti zloglasno područje koje je odnijelo na desetine života. Najviše mi ne odgovara snijeg u kojem ne možeš sakriti tragove što je i najbitnije, za ostalo bih lahko, već se iskusilo. Drugi problem bila je hrana. Ne mogu nikako proračunati period odsustva po srebreničkim bespućima da bih ponio dovoljno hrane, a ne može se ni ponijeti za duži period. Već mi pakuju i još me mole da ne idem, ima se bar mesa, malo i mlijeka i vodit ćemo duše nekako. Spakovale su mi evo kajmaka, komad kukuruznog hljeba i suhog mesa. Po mojoj procjeni za dva do tri dana oskudnog obroka, ali morat ću razvući! Sutra, ako Bog da oprostiti ću se od svih, pa i od mojih dnevnika, od kojih ću biti odsutan neko vrijeme. Polazak je tačno u podne, sutra 10. januara 1993. godine, iz Vratara!
Nastavice se