Ovdje se još gine, biva ranjeno, pati se sa glađu, liježe se u krevet odakle te mogu ponijeti u mezar! Ranjeni su danas dvojica naših! Pođoše prema dalekom Goraždu i stop. Nije se moglo dalje od Suhodola, mjesta koje mnogima zadade jada. Jutros je zorom krenula, veća grupa ljudi, njih oko stotinu i četrdeset, koje smo pratili do Gakovina. Znam da se radi o samo četrdeset boraca koji su imali oružje! Odatle su nastavili bez naše pratnje sa svojim vodičima koji su već prelazili taj daleki put. Mnogo njih je bilo nenaoružano, jer je trebalo donijeti lijekove i oružje koje su nam obećali Goraždanci. Nas nekolicina smo se vratili i zadržali u lovu sve do trenutka kada su se čule detonacije i pješadijska vatra koja je dolazila iz pravca u kome su otišli. Shvatili smo da se radi o zasjedi na grupu koja je pošla prema Goraždu.
Okupili smo se vrlo brzo i pošli do određene dionice puta prema Suhodolu. Ne znajući tačno šta se događa čekali smo na mjestu kuda bi se oni morali vratiti, sve do trenutka kada smo ugledali grupu koja se vraćala. Granate nisu prestajale gađati cijelo područje od Suhodola do Ribioca i Žepe. Ubrzo smo ih prihvatili sve. Nosili su dvojicu ranjenih. Neko je galamio da su izdati, nakon što smo pitali šta se desilo i na koji način.
U zasjedi, koju su Srbi postavili na samom ulazu u Suhohol, ranjeni su Nazif Zimić i Hazim Pirić. Na kratko smo usput upoznati kako se to i na koji način desilo i sve mi nešto govori da se radi o izdaji ili provaljenoj radio-vezi. Čudno je to da, evo drugi put, pokušaji odlaska u Goražde rezultiraju zasjedama na precizno određenom terenu i mjestu. Bilo kako bilo, mislim da nije slučajnost, a na dušu svakom, ako je namjerno ili nenamjerno ukazao na pokušaj prelaska u kome nastradaše dva čovjeka. Ako se koriste radio-veze onda treba da ih koriste profesionalno ili nikako, bez obzira ko sudjeluje u tome.
Četnici su postavili zasjedu tačno na mjestu preko kojeg su naši morali proći, a pošto poznajem terene nikakvim drugim putem se nije moglo zaobići. Pustili su kolonu na siguran domet i otvorili mitraljesku vatru po čelu kolone gdje su i ranili dvojicu spomenutih. U trenutku kad se dao otpor četničkoj zasjedi i kad su četnici vidjeli kolika je kolona, kao i obično, pobjegli su glavom bez obzira. Ne može biti, a da se ne radi o srpskim mještanima sela Stare Gore, Obada, Aganovića, Perčina i Kušićeve Mandre. Samo su oni na sebi svojstven način znali postaviti zasjedu na pravom mjestu, jer su dobro poznavali terene. Naši su pretresli teren na kome je bila grupa četnika i ustanovivši da su pobjegli dali su se na spašavanje ranjenih i organizovali povratak nazad. Ranjenici su bili van životne opasnosti, izbušeni kuglama M-84 po donjim ekstremitetima i odnijeli smo ih u ratnu bolnicu u Žepu. Dolje u Žepi, bio je jedan poginuli od granatiranja užeg dijela Žepe. Poginuo je Senaid Omanović, momak od samo dvadeset i dvije godine. Poznavao sam ga dobro i rahmet mu duši! Ja se još uvijek pokušavam ugrijati poslije cijelog dana provedenog u snježnoj mećavi sa poderanim i šupljim čizmama. Noge mi još uvijek trnu od smrzavanja, a crijeva mi neprestano krče i stvaraju bolove u stomaku. Večerali smo prije pet sati, tek toliko da se utoli glad i naredni obrok bi trebao biti nekad prije podne narednog dana, ako i ovu kuću ne pogodi 155 mm.
Nastavice se