Odrasli i djeca kroz snijeg odlaze u Goražde
Četvrtak 24. decembar 1992. godine
U Goražde je otišlo pedesetak osoba među kojima je osim djece i nekoliko starijih osoba. Među njima ima pravih Žepljaka i izbjeglih Rogatičana. Od meni poznatih otišli su Himzo i Hajrudnim Torlak, sa porodicama. Nova informacija je da se organizuje odlazak u Goražde iz redova naših jedinica koji bi donijeli lijekove i nešto oružja. Pokret se planira oko Nove godine, sa grupom od preko stotinu boraca, što me navelo na ideju da i ja pođem. Jednostavno ne mogu se smiriti, a ne mogu ostaviti porodicu na cjedilu, mada mi se vrti ideja o donošenju soli i bar malo brašna. Opet razmišljam da imam bar dovoljno mesa i mlijeka i da je možda bolje jesti i neslano, nego se podvrgavati riziku.
Zasjeda koloni na putu u Goražde
Četvrtak 1. januar 1993. godine
Prvi novogodišnji dan zabilježio bih sigurno i da nije bilo nikakvih događaja, ali eto desilo se i mnogo toga u toku dana. Noć je, a ja i moj čirak* se još uvijek družimo. Guši me dim koji kulja iz tog čiraka, smrdi ulje, ali moramo osvjetljavati, na što smo već mjesecima navikli. Prvi dan u ovoj godini već odavno je utonuo u zimskom snu. Snježna oluja koja je bjesnila cijeli dan već je prestala i vani se izvedrilo. Škripi prtina pod nogama rijetkih prolaznika, sve škripi i hladno je. Vraćaju se komšije poslije odslušanog dnevnika u 10 sati i komentarisanja o svemu, pa idu da spavaju. Ne može se ovdje zaspati. Granate dobuju svuda okolo, šaraju snježne livade crnim flekama barutnih gasova. Ranjavaju! Ubijaju! Povremeno prestanu, puste te dva sata da zaspiš, pa ponovo. Drugima i pored ovog problema revolucija u stomaku ne dozvoljava mirnu savjest, a kamoli san. Organizam se bori sa izgladnjelim stomakom. Ne da mu da se slijepi uz kičmu i prekine život! Znam kako je biti gladan, ali nikad dugo kao neki koji danima gladuju i tek ponekad zagolicaju želudac teškim komadom kukuruzna hljeba koji se skotrlja u utrobu poput kamena i stoji. Satima ga želudac pokušava pretvoriti u supstance koje bi zadovoljile organizam, da tijelo bar još malo hoda i živi…
Sad bih evo da pridam značaju događaj dana koji se završava, dana u kojem sav normalan svijet još pokušava da se odmori od novogodišnjeg slavlja. Još se prepričava doček Nove godine, zvone telefoni, upućuju se još čestitke i želje, liječe se mahmurluci i sve priprema za još jedan dan odmora… Negdje!? Ovdje sigurno ne!
Nastavice se