Stigla su dva kamiona humanitarne robe
Ponedjeljak, 21. decembar 1992. godine
Svjetlo na kraju tunela napokon upušta svoje zrake i na vidiku su, čini mi se bolji dani. Humanitarna pomoć koju je dobila Srebrenica u prošloj sedmici, napunit će bar malo i gladne stomake u Žepi. Pričalo se da će nam dati jadan dio kao pozajmicu, ali nije se puno vjerovalo i nadalo obećanjima koja su samo golicala već izgladnjele utrobe. Desilo se sasvim iznenada, da su jučer došla dva kamiona hrane u Žepu. Kamioni su bili u ličnom vlasništvu ljudi iz
regije Han-Pijeska, koji su privremeno boravili u Srebrenici. Ljudi su se žrtvovali i preko zloglasnog Podravanja dovezli hranu i neke ljude koji su se vraćali iz Srebrenice. Humanitarnu pomoć će kažu da dijele za dan-dva, a došlo je neko sojino brašno, šećer, sirevi i još ponešto. Uhar* je bilo šta, ali dva kamiona nisu nikakav garant produžavanja života koga tanke niti dijele od okrutne smrti koja će uskoro početi da probira. Trebamo biti zahvalni
Srebrenici kad su pored toliko svoga stanovništva i izbjeglica odvojili pomoć i nama, pa koliko god. Premazat ćemo zube, govore stariji, pa opet na dijetu. Narod koji je iskoristio kamione sa humanitarnom pomoći iz Srebrenice, donosi vijesti o pogibijama Žepljaka u Srebrenici. Tako saznajemo da su u potrazi za hranom oko Srebrenice poginuli Muhamed Torlak i Zajko Kulovac (bivši policajac iz Rogatice).
Druga informacija, koju sam saznao ovih dana, je da su već došli neki ljudi iz Goražda a sa ciljem odvođenja jedne žene i njene djece. Naime, radi se o nekom Aliću iz Kukavica (kod Rogatice) koji je godinama bio moreplovac, a i silne pare ima. Došao je braniti Bosnu. Došao je u Goražde gdje se zaustavio. Kažu da je finansirao i dopremio mnogo pomoći Goraždu, ali nije mogao da živi bez porodice. Njegova supruga, rodom iz Brložnika, kćerka Ćamila Torlaka, našla se pred početak rata kod svojih i bila sve do sada. Vodit će je Alić u Goražde, a prevalio je tako dalek i opasan put sa grupom jarana koji su ga pratili. Razmišljam kako će na tom putu do Goražda biti samo toj jadnoj djeci. Previše je hladno, a i put kroz četničku teritoriju je opasan. Ovih dana i ne hodam puno, ne krećem se, osim ako moram, tako da ne znam detalje koji se eto dešavaju. Selo Ribioc je svakako mimo i jednog puta da bih nešto saznao i vidio. Šta se sve neće desiti u ovoj okovanoj Žepi koja postaje specifična na razne načine.
Nastavice se