Koliko smo puta samo komentarisali kako nam je trebalo oružje koje su imali drugi gradovi u BiH, a nedostajalo nam je i da se najedemo koliko možemo, bilo šta! Ostajemo i nestajemo zajedno sa pustim željama koje postaju važne isto toliko koliko i nekom da se dočepa nekoliko miliona maraka ili ode na Mjesec. Nama su skromne želje postale nemoguće i neostvarive, a ukorak se suočavamo sa zlom druge prirode. Zima je krenula, okovala nas ledom i snijegom, neizvjesnošću i nepokretljivošću, došla je na najgrublji način i ne popušta. Funkcije odbrane se i dalje moraju održavati na terenu, na razgraničenjima, a mi gladni, bosi i goli, sa jednim ili nijednim mršavim obrokom ničega! Hladnoće su dovele u iskušenja mnoge da napuste skloništa i vrate se kućama, zabarikadirani kubicima drveta u kućama koje više liče na bunkere. Šume su pune ljudi koji love divljač. Svi oni koji nikad nisu bili lovci naučiše se vještini koja ih ostavlja u životu. Drugi koji imaju malo više stoke lakše podnose glad. Malo mlijeka, malo mesa bez ili sa hljebom, bez ili sa solju, da se utoli glad. Ja planiram u naredna dva-tri dana zaklati jedno goveče, osušiti ga neslana, pa kako bude.
Morat ćemo ga pojesti. Preostalo nam je još desetak kilograma kukuruznog brašna i nema više. Imamo još četrdeset kilograma ječma koji je Babo rahmetli zakopao za proljetnu sjetvu. Nena i Majka me nagovaraju da to iskopam, jer samo ja znam gdje je. Ne mogu pogaziti Babine riječi i amanete koje mi uputi pri rastanku. Moram se pobrinuti da se prehranimo na sve druge načine, ali ću to ako bude života na proljeće posijati pa ko god
pobere. Ipak se mora gledati malo dalje. Izvlačim iz Babine pouke kako je i on tako već davno planirao da posije, da se ima, pa ko dočeka. Ničija sudbina ni nafaka nisu izgleda ni slične, pa prema tome valja gledati što dalje u budućnost.
Na radiju slušamo česte apele upućene iz naše Žepe: traže zaštitu, hranu, lijekove… Ali uzalud. Ne interesujemo mi nikoga. Ista je situacija i sa Srebrenicom i Goraždem. I oni traže isto. U istoj smo situaciji svakako. Samo se mogu čuti priče za neke rezolucije, broj taj i taj, član taj i taj, usvojeno, neusvojeno. Sarajevo, Brisel, Ženeva… Jebe se njima za Podrinje. Neka nas porobi Srbija, ali znamo onda će porobiti i Sarajevo, nakon što porobe nas. Pričali su o našoj hrabrosti u početku rata, bodrili nas i kad treba i kad ne treba. Sad kad su prestale sve ofanzive, čuju se samo apeli Fadila Heljića. Sada, kad smo još uvijek kao siguran podupirač BiH, ne pričaju o nama. Ne interesuje ih naša glad i očaj koji nas sve više vuče u bijelu smrt po okolnim planinama. Sva sreća da četnici već dva mjeseca ne napadaju. Da znaju što ne znaju, ne dao nam Bog!
Nastavice se