Imamo još deset kilograma kukuruznog brašna
Subota,12. decembar 1992. godine
Glad je sve nesnošljivija! Paćenici i dalje tumaraju, od sela do sela hodaju samo sa jednim ciljem – da pronađu hranu. Traže, prose… Ne posramljujem ih ako kažem da prose. Znam, moraju! Nije daleko vrijeme kad će narod početi umirati gladan, neko prije, neko poslije. Konstantno ginu oko Srebrenice gdje idu u potragu za hranom. Ginu i smrzavaju se u ledenoj planini Sušici. I dalje se mnogi, koji privremeno borave u Žepi, preseljavaju u Srebrenicu. Tamo rijeke izbjeglica, iz susjednih općina, nasrću na njihova okupirana sela, na srpska sela, sa ili bez oružja kako bi oteli hranu. Moraju! Moraju postati pljačkaši. Tako će ih nazvati oni koji im onemogućiše da uopće žive. Oni koji im oduzeše sva prava i mogućnosti za normalan život. Još ih ubijaju, još nas ubijaju!
Tamo u Srebrenici ima mnogo više ljudi. Tako da im je lakše ostvariti borbu za goli život. Mi smo ovdje okovani zlom i baš suzbijeni i pritisnuti uz Drinu koja krvava teče. Ali je ipak volimo. Ako se udaljimo od Drine, nema nas. To nam je prva i zadnja stanica na ovom putu stradanja iz kojeg će možda neko izaći živ. Ljudi napuštaju Žepu, opravdano, jer u ovoj igri bez pravila sve je dopušteno. Po slobodnom izboru, ali da se preživi. Noćas su, kako smo saznali, iz Vratara otišli braća Šefik i Refik Hajrić, te Jusuf-Juko Durmišević, sa ženom i malim djetetom. Oni su otišli u pravcu Goražda. Tamo se namjeravaju uputiti mnogi, posebno iz rogatičke okoline. U Goraždu je stanje sasvim drugačije i mnogo je lakše snaći se za hranu, bar se tako priča. Sa druge strane Goražde je oslobodilo velike prostore i u tom gradu se odvija znatno normalniji život nego u Žepi. Zar je sudbina odabrala Žepu da bude po svemu tragična. Nigdje se čudnije stvari ne događaju. Nigdje se više ne pati, tako mi se bar čini, dok svakodnevno slušamo radio i poredim druge krajeve sa Žepom.