Gubim sve nade, iako se pokušavam suprotstavljati pesimizmu. Međutim, gubim nade da ćemo uopće opstati. Gubim volju za životom. Jučer smo, 10. decembra ’92, kompletno preselili kod tetke u Ribioc i sve potrebno, zajedno sa stokom, preselili smo ovdje. Selo Ribioc nekom srećom ne gađaju, iako oko sela granate oru livade. Znaju i promašiti poneku, da Bog da svaki put promašili. Uz veliku pomoć, rodbine i prijatelja u toku noći sam, tri noći uzastopno, prebacivao ovdje stoku, sijeno, drva i sve potrebne stvari za nas petoro. Preseljavanje smo obavljali između devet sati noći pa do četiri ujutro. Tada su bile ustaljene pauze granatiranja. Šalju granate i uništavaju nas komšije iz sela: Šarenci, Olovići, Đukići, Pušonje, Ćorići, Mitrovići, Novakovići i Marjanovići…Tresu topovi njihova dvorišta na Sjeversku. Komšija Nôvo Šarenac je valjda odabrao da iz njegove bašče ližu plamenovi velikih kalibara, da tamo stoje paklene mašine koje me zakidoše.
Tu, po Sjeversku, Godimilju, Babljaku, hodaju oni, naše dojučerašnje komšije koje posmatramo dvogledima. Njihove porodice su negdje na sigurnom, uživaju i smiju se dok moji plaču! Postali smo još i izbjeglice: ožalošćeni, ojađeni, pogorjeli, protjerani granatama, ali ipak prkosni i živi. Takav bješe epilog naše tragedije, moj Amidža. S teškom mukom se nakanih da ti ovo napišem, ali smogao sam snage da se pišući suočim ponovo sa svim onim što doživjeh proteklih dana. To moram nositi u sebi svakako, ali mi lakše da se malo izjadam, mada nevoljko, u određenim trenucima, jer život je gorak i pretežak.
Naše akcije koje su provedene 4. decembra ’92. na Gunjacima, rezultirale su uspješno. Tako pričaju mada je nekoliko naših ranjeno. Od poznatih tu je Sabrija Kulovac iz Vratara, koji je skoro ostao bez stopala, kada je stao na nagaznu minu. Stopalo mu je, kako rekoše,
rastureno. Nalazi se u ratnoj bolnici gdje doktori čine sve da mu spase nogu.
Nastavice se