Jutro, 4. decembra ’92. dočekao sam na putu do gasulhane*, pod kanonadama granata, sa volovskom zapregom, sa nekoliko rođaka i prijatelja koji su pošli da dovezemo Đedino tijelo do mezara u Vrataru. Nena je, prije dolaska kući, uz pomoć nekih ljudi, premjestila Đedu iz bolnice u gasulhanu. Detalj koji neću zaboraviti do groba je onaj kad sam idući prema džamiji vidio Šabana Kulovca i Fadila Heljića. Onog trenutka kad mi je Šaban znakom ruke govorio da ga sačekam, znao sam da je i Babo umro. Tako je i bilo. Iz Srebrenice su javili putem radio-amaterske stanice da je Babo umro i da će ga dopremiti sutradan u Žepu istim kamionom.
Dženaza, koju je klanjao Alija Heljić, obavljena je, iako su granate padale i do pedeset metara blizu mezara. Teško sam podnio tu dženazu, a još teže je bilo saznanje da ću to i sutra ponoviti. Ne znam ni sam odakle sam imao toliku prisebnost i staloženost. Shvatio sam valjda, nesvjesno, da se život mora nastaviti i da su njih dvojica vječne dženetlije. Nisam mogao ni zaplakati dok sam Đedu spuštao u mezar, a želio sam. Suze su presahle. A u grudima je bio oganj. Poslije obavljene dženaze, nas nekoliko je ostalo da iskopamo mezar i za Babu kojeg smo sutradan sahranili.
Peti decembar 1992. godine. Isti put, isti ljudi, isti način dobavljanja Babe iz Žepe kojeg su prethodne noći dovezli. Isto groblje, granate od istih ljudi. Granate im dohakaše, granate ih obojicu ispratiše u mezare svojim trijumfalnim i smrtonosnim zvižducima, istih kalibara, istih detonacija. Od tih dana ih nema više moj Amidža. Nemaš oca, nemaš brata!!! Bilo je još bolnije provoditi nekoliko narednih dana. Mi ostali skupa, bez njih dvojice, bez tebe i tvojih. Život se kao u inat nastavlja. U drugu kožu se ne može. Žalimo i patimo, vratiti ih ne možemo. Postadoh sirotan, postadosmo sirotinja, sa još malo života i još manje hrane. Proveli smo još pet dana na Petovu Dolu. Postajalo je sve kritičnije od prokletih granata pa smo odlučili preseliti kod tetke Džemile u Ribioc. Nismo mogli biti kod strine Behke zbog prevelike gužve, a s druge strane nismo mogli rizikovati sve živote da bi svakodnevno prilazili kući, hranili stoku i uzimali hranu. Nikome nije jasno zašto i da se tako jedan mali prostor može tako često i žestoko granatirati kao Petov Do (uži dio oko kuće). Kao da nam je sreća okrenula leđa.
Nastavice se