Oko 7 i 30 navalili su na nas na Jeliku i Lokvi gdje se nisu probili dalje. Sama konfiguracija terena i gusta crnogorična šuma davale su nam na prednosti kao i do tada. Bili smo dobro učvršćeni i obezbijeđeni i činilo se da nas nikada sa tih položaja ne mogu pomjeriti, bez obzira na njihovu brojnost i žrtvovanje. Borbe su trajale bez predaha sve do crnoga mraka, pa i poslije. Udarali su svom snagom i raspoloživim sredstvima na dužini fronta od oko jednog kilometra, na Jelik i Lokvu. U određenim trenucima smo se miješali sa četnicima te su bili potisnuli naše momke na desnom krilu prema Lokvi, koji su nakon pola sata vratili rovove i pomakli četnike preko ceste. Borbe prsa u prsa u pravom smislu podržavali su oklopnjaci koji su se pokušali probiti iz pravca Bokšanice u čemu su spriječeni ručnim bacačima. Nijedan nije pogođen, ali pravljenjem zaprečne vatre na mjestu gdje su probali proći, oni su zaustavljeni. Tenk koji je bio na čelu kolone tukao je nasumice kroz šumu prema nama, na što mu je uzvraćeno i nije se smio pojaviti. Znatno brojniji neprijatelj je prilično ”naprašen” i postali su svjesni da ne mogu proći. Izgleda da su strahovali da krenu ponovo. Znali smo to i po strogim naredbama koje su upućivane od njihovih starješina. Jasno smo slušali kako im se stavlja do znanja da odbijanje naredbi dovršava pištolj kojim je neko pripucao nekoliko puta. Desilo se to u jednom kratkom predahu dok su njihovi ranjenici psovali, dozivali nas i slično. Još uvijek mi odzvanjaju riječi nekog četnika koji je dozivao Sinana Ćesku. On mu se odazvao, na što mu je ovaj upućivao vulgarne poruke na račun njegove sestre i majke te da nosi sjekiru i da se neće vratiti iz Žepe bez dvije stotine glava. Nije imao hrabrosti ni da se predstavi. Cijelo vrijeme nas je dijelila samo cesta na udaljenosti od oko trideset metara.
Ishod borbi koje su prestale oko deset sati ujutro bio je da četnici nisu uspjeli probiti liniju odbrane i da smo mi imali samo trojicu ranjenih, nažalost, ali i na veliku sreću. Naše pretpostavke o njihovoj strani jesu da su imali znatan broj poginulih i veliki broj ranjenih. Po prestanku borbi došli su nam borci iz Lokve, nekoliko njih koji su se željeli uvjeriti kakvo je stanje. Oni su već bili u rasulu, odnosno, pripadnici treće čete iz Žepe počeli su prvi sa povlačenjem, što je slijedio i ostatak naše čete. Nisu me čudile takve reakcije, tim prije što je pala Brezova Ravan. Svako od nas imao je porodicu koju je trebalo preko noći skloniti na sigurnije, pa sutradan možda nazad.
Napustio sam položaj oko 1:00 poslije pola noći, s ciljem izvlačenja porodice koju sam pronašao u Behkinoj kući. Bili su izgubili sve nade da sam živ, jer kako rekoše već je dosta vojske ranije prošlo prema Žepi, a niko ni za koga ne zna. Brzo smo se spakovali i svi zajedno uputili prema Vrataru, pa prema Zađelu, između centra Žepe i Slapa, gdje smo došli pred zoru. Odlazeći sa Petova Dola gledali smo kako vatra guta kuće na Brezovoj Ravni, dok su slavljeničke četničke pjesme odjekivale kroz noć i sve se stapalo u stravičnu sliku zla, koje je ostajalo iza nas. Za veliko čudo granatiranje je prestalo skoro oko cijele Žepe i kao da nikad nije ni pucalo. Noć kristalno prozirna, na mjesečini kao u dobra stara vremena, obasjavana je i sa zemlje jezicima plamena što su se dizali sa krovova naših kuća i čini se miješali se sa odsjajem mjesečine, visoko gore, pod samim nebom. Težak je osjećaj kad se odlazi zauvijek, u najveću neizvjesnost ovog vremena. Gledam drugi put u ovom ratu kako na istom mjestu gori i moja muka pored muke mojih, Oca i Đede. 1992. godine nestala je kuća koju su oni stjecali godinama, a sada gori i kuća koju sam ja gradio. Zapravo, počeo sam je praviti sa Babom, a dovršio sâm. Sada je od nje ostajao samo crni dim koji se sjedinjavao sa oblacima.
Nastavice se