Razgovarao je sa Đedom, tješio ga i zapitkivao šta bi volio da mu se udovolji tih trenutaka. Oko četiri ujutro otišao sam sa komandantom Avdom kod njega, ustvari kod njegovog punca Enesa Kulovca, kod koga je i boravio. Znao sam oduvijek da su Babo i Đedo bili dobri sa Enesom i pomislio sam da je Enes urgirao da priskoče upomoć. Međutim, tu je postojala i druga veza između Avde i naše familije, a što ja nisam znao. Avdo mi je ispričao da je radio duže vrijeme u Rogatici, u Tvornici prečistača (TPR). Rekao mi je da je poznavao mog Babu, da su bili dobri prijatelji. Bilo mi je drago što prijateljstva dugo traju i što ljudi ne zaboravljaju. Kod Enesa su me primili kao člana porodice. U tako sitne sate servirali su mi doručak i pravili društvo sve do izlaska sunca. Molili su me da zaspim, da se odmorim, ali nisam mogao ni pomisliti na san koji me nije ni malo pritiskao. Vidjevši da neću spavati Avdo mi se pridružio i besjedili smo do zore. Spominjao je kako je s tobom dolazio kod nas na Petov Do u vrijeme koševine i trešanja. Kako mu je Đedo ostao drag i u lijepim uspomenama, kako mu je iskreno žao zbog onoga što se desilo sa njima. Bio sam mali i ne sjećam ga se, ali sve je činio da me utješi i razgovori, što mi je baš i trebalo u tim trenucima. Pričao mi je o vašem druženju i prijateljstvu, i da znaš Amidža, da sam u njemu stekao prijatelja i spoznao da se radi o jednom velikom humanom, karakternom i nadasve dobrom čovjeku. Ja sam
mu pričao da sam malo informisan o tvom nestanku, o ljudima koji su te odveli, i da se radi otprilike o Rajku Kušiću, na što se on uozbiljio i ispričao mi dugu priču o tom divljaku i njegovom ponašanju u četničkom duhu i prije rata.
Kad je svanulo spremio je doručak i duhana za Đedu, pa smo mu to odnijeli. Nije mogao dugo da se zadrži. Rekao mi je kako je i sam tu noć došao sa nekog izviđanja, samo na kratko i da se mora to jutro vratiti, jer sutra hoće da pokuša izvesti neke akcije oko Gunjaka.
Toga dana, 3. decembra, ’92. godine, proveo sam kod Đede sve do šest sati poslijepodne. Pošto je u međuvremenu došla i Nena, predložila mi je da odem kući, pa da se vratim naredni dan. Đedo se postepeno osjećao sve lošije. Bolovi su postajali sve jači. Nije mogao da jede, ni da puši. Ležao je blijed i zamišljen. Doktori su mu konstantno provjeravali rane, čistili, previjali, ponajviše Beno, da bi mi poslijepodne Beno rekao da je Đedino stanje veoma kritično. Tih trenutaka, sjećam se, prisutni u ambulanti su primijetili da je u toku najžešće granatiranje od početka rata. I jeste bilo. Zaključio sam to tek kad sam pošao kući. Kući sam se vraćao usred tog žestokog i neprekidnog granatiranja. Nisam zastajao i kao da mi je bilo svejedno dok su granate padale u neposrednoj blizini i po samom putu kojim sam se kretao. Nailazio sam na mnogo kratera koje su ostavljale granate, velike razorne moći, sve do Vratara.
Kod kuće plač, tuga, jad i čemer. Pitanja i moja objašnjavanja su me vraćala u proteklu noć, ali moralo se izdržati. Sat i po poslije ponoći, kad me san čelično držao, probudio me plač i komešanje. Nena se vratila iz bolnice. Đedo je umro!!! Propadao sam u neke nepoznate bezdane u kojima sam gubio sve oko sebe. Nisam mogao ustati iz kreveta u strininom podrumu. Svi su se probudili i nakon pola sata još gore. Pogledi oboreni u pod, jecaji, suze, kletve…Takav bijaše ambijent u podrumu koji se tresao od eksplozija granata u studenoj decembarskoj noći
Nastavice se