Ni govora! Ostaješ sa Đedom i porodicom. Svi su spremni da se žrtvuju za Muniba! Mnogo su Munib i Salih ostavili dobrih djela iza sebe i došlo je vrijeme da im se to uzvrati!
Bile su to riječi starine Hasibe, koje su mi se urezale duboko u dušu i dirnule me kao nikad u životu. Nisam mogao zaplakati, a mozak i tijelo su htjeli eksplodirati. Otišli su u Srebrenicu prije pola noći. Na rastanku Babo mi je rekao:
– Muhidine, učini mi uslugu! Sa mnom je gotovo! Čuvaj sestre! Čuvaj i pazi ih sve! Ne čini nikom nažao! Budi čovjek kakvog te zamišljam, jer sam te tako odgajao i poštuj to. Čuvaj se i ne daj nikom na sebe. Pomozi svakom nevoljniku i jedino ćeš kao takav biti prihvaćen. Sjećaj se mojih riječi kojima sam te usmjeravao svih ovih godina i istraj u tome. Pomozi Đedi i Neni. Samo tebe imaju. Svi samo tebe imaju. Upamti to! Nemoj dozvoliti da te izgube. Budite jedno biće kao i do sada. Pomirite se s tim da nastavite živjeti bez mene. Sa mnom je, ponavljam, gotovo!
U životu mi nije bilo teže. Ostao sam bez teksta. Zanijemio sam. Imao sam i ja taj isti predosjećaj koji je i Babo imao. Znao sam da ga gubim, a ne mogu mu pomoći. Osim dopremiti ga do Srebrenice. Nisam mogao ni tada zaplakati. Gledali smo se pod prigušenim svjetlom fenjera. Pustio je suze i jecajući mi još rekao:
– Čuvaj mi malu Munibu! Ne ljuti se, ali nju sam najviše volio, najmlađa je. Ne znam koliko me je uistinu upamtila, mala je, pričajte joj o meni. Sve vas volim i zato plačem. Rastajemo se zauvijek, to me boli više od rane. Upamti od čije ruke sam ubijen, to ne smiješ zaboraviti, jer ako se to desi nestaješ i ti! Sine, još jednom, čuvaj se! Čuvaj sve! Želim ti sve blagodati ovog svijeta. Da potraješ i izađeš čist iz ovog rata. Muhidine Allahimannet! Daj da te zagrlim i poljubim i ispuni Babi posljednje želje. Volim te! Čuvaj se! Sretno mi ostaj i budi uz Đedu, jer ti znaš koliko te voli. Allahimannet još jednom!
Bile su to posljednje Babine riječi prije nego što su ga odvezli. Posljednje riječi u zagrljaju koji je, kako mi se učinio, trajao vječnost i nisam mogao da ga propustim.
– Bit’ će sve u redu! Moramo ići i ne sekiraj se, idi kod Đede!- govorio je Hamdija. Morali su krenuti i proći Podravanje prije zore. Otišli su!
Nakon njihovog odlaska vratio sam se u bolnicu kod Đede. I kod njega mi je bilo slično, s tim što je on izgledao van životne opasnosti. Bar meni. Pred zoru je došao komandant Avdo i predložio mi da odem kod njega nešto pojesti i da ponesem doručak i za Đedu. U prvom trenutku to me je malo zbunilo, jer sam bio po prvi put u prilici da sa njim popričam, onako kao da se znamo godinama.
Nastavice se