Da se igrom slučaja desilo da ga pogodi samo dva centimetra više, rebra bi ublažila prodiranje gelera u unutrašnjost i ne bi bilo toliko kritično. Nije se osjećao dobro. Bio je suviše blijed. Imao je jako znojenje i kao da ga je na momente bacalo van svijesti. Teško je disao i nije se mogao pomjerati usljed jakih bolova. Sasvim malo je pričao, samo onda kad je osjećao žeđ koja mu se često pojavljivala.
Naizgled, Đedo je bio teže ranjen. Bila mu je prebijena lijeva ruka, te desna noga u predjelu debelog mesa, a jedan ga je geler rasjekao do kostiju preko cijelih prsa, od lijevog do desnog ramena. Đedo je previše krvario i rane su mu nanosile velike bolove od kojih je povremeno ječao, a stalno mi se obraćao da se čuvam i da ne srljam kao što mi je navika. Naše suosjećanje sa njihovim mukama nije moglo promijeniti njihovo stanje kao ni potoci suza koje svi redom puštaše. Nije se moglo ne misliti na najgore, kao i obično. Saznanje da na doktore koje imamo ne možemo računati kao pomoć od velikog značaja, dovodilo nas je do očaja. Nemaju pravih zavoja, a kamoli nešto drugo što je potrebno u ovim masakrima, koji se dešavaju svakodnevno. Svima je poznato nadljudsko žrtvovanje naših doktora u minulim danima, svima je poznato koliko su ljudi spasili, ali kad su u pitanju unutrašnji, hirurški zahvati i određeni lijekovi, mogu samo da plaču zajedno sa pacijentom. Tim naših doktora, posebno Beno i Šaban, do sada su doprinijeli koliko i branioci Žepe.
Uz veliku pomoć rodbine i komšija, kojima sam dužnik za života, snijeli smo ih do bolnice oko 11 sati, iako smo imali put dug četiri kilometra. Doktor Benjo – Benjamin Kulovac, njegov otac Šaban Kulovac, inače bolničar, zatim doktor Ibro Heljić i doktor Nijaz su nekoliko sati bdjeli nad njima i pored pune bolnice ranjenika. Dali su sve od sebe da očiste i dezinficiraju rane, te da prepoznaju ozbiljnost ranjavanja. Na kraju su rekli kako Babu moramo prebaciti u Srebrenicu, a Đedo ostaje. Nisu mi htjeli reći da za Đedu nema spasa, jer ga je brzo uhvatila neka gangrena koju nisu mogli spriječiti, a i previše je bio izgubio krvi koju nije mogao vratiti. Tri doktora, bez alata, lijekova i ostalih medicinskih sredstava, bili su nemoćni.
U toku dana sam se s velikom mukom snašao za nešto nafte, koju mi je dao Rasim Bajić (želim mu sve najbolje u životu), a Nezir Kulovac i njegov sin Nedžib su bez pogovora pristali da Babu odvezu u Srebrenicu kroz kritičnu zonu Podravanje. Pitanje života i smrti u oba slučaja istovremeno. Pored Nezira i Nedžiba neizmjernu zahvalnost dugujem rođaku Hamdiji Kurtiću, Amiru Bajiću, tetkovima Muji i Mehmedaliji Vatrešu, Hasibu Omanoviću i svima onima koje je komandant Avdo poslao kao obezbjeđenje. U tim trenucima nisam bio svjestan mnogih stvari, tako da mi ne zamjere oni koje ne spomenuh. Ne sjećam se. Najviše se sjećam da me Hasib sputavao i zabranio mi da idem s njima, veli:
– Još i ti da gineš? Ni govora!
Nastavice se