Pismo deseto1
Dvije dženaze, u dva dana
2. decembar 1992. godine
Tog jutra, kao i svakog drugog, četnici su granatirali od ranog sabaha, pa sve do sedam sati, a onda bi napravili uobičajenu pauzu do podne. Pa onda opet. Već su duže vrijeme imali ustaljene termine granatiranja, tako da smo se bili navikli i raspoređivalo bi se vrijeme prema tome. Od kada je Rasim rahmetli poginuo, tereni Petova Dola postali su epicentar granata, koje nam šalju komšije Srbi sa Sjeverske, Zečice, Babljaka i od Kušićeve kuće sa Mandre. Tokom dana koriste neki kamion koji na sebi ima VBR, tako da njime gađaju odakle im padne na pamet. Od tada granate padaju konstantno oko užeg dijela kuće. Pogođene su već bile štale za stoku, bilo je neizdrživo, posebno noću. Tako da smo svi išli kod strine Behke da prenoćimo, svaku noć, jer u blizini njene kuće, za veliko čudo, granate nisu padale. Drugo decembarsko jutro smo također dočekali kod Strine, odakle smo otišli kući (do kolibe), Majka, ja, Babo, Nena i Đedo. Babo je trebao da ode do Jelika da dobavi drva sa volovima, a bio je to jutro tek došao sa položaja na Bokšanici. Majka je trebala da ponese brašno i još nešto hrane do strinine kuće gdje bi se doručkovalo, najviše zbog sestara, male Munibe i Džemile. Ja sam pomogao Majci da sve ponesemo, a Babo je ostao da bi doručkovao sa svojim roditeljima, da bi odatle potjerao volove pa po drva. Majka i ja smo se vratili. Tek kad smo počeli doručkovati iznenada su u 8 i 15 tresnule dvije eksplozije dolje kod naše kuće, a istovremeno su se čuli rafali negdje, a teško je bilo ocijeniti iz podruma. Predosjećaj je bio više nego tačan. Istrčao sam vani i u tom trenutku je počela da me zove nena Zulejha:
– Muhidine, potrči dolje, ranjeni su ti Babo i Đedo!
Istog trenutka, sa sprata strinine kuće, istrčali su i rođaci Sarija, Adil i Bego, pridružili mi se i potrčali smo dolje. Na pola puta smo sreli Babu. Trčao je noseći pušku u ruci, što me u jednom trenutku mnogo zbunilo. Ranjen, s puškom, a ipak trči!!! Ali samo još nekoliko sekundu, a onda je pao cijelim tijelom na tlo. Nigdje se više nisu čule granate ni puške. Tajac. U sekundi sam pomislio da je možda po srijedi diverzantski upad, a svi smo bili na velikoj i čistoj livadi. Dotrčali smo do njega kad je govorio:
– Idite po starog, više je ranjen!
Ugledao sam dva čovjeka kako trče iz pravca Ribioca, sa naše desne strane, prema nama. Podigao sam babinu pušku i nanišanio, ali sam na sreću u zadnjoj sekundi prepoznao Mirsada i Fikru. Nisam znao da su njih dvojica pošli da pomognu zaklati vola Behki i Sariji, tako da su me zbunili i u tom trenutku sam pomislio od njih da su četnici. Oni su mi pomogli ponijeti Babu do strinine kuće, a Adil, Sarija i Bego su već bili kod Đede. Za deset minuta obojica su ležali, krevet do kreveta, rana do rane… Potoci krvi koje smo zaustavljali tekli su na sve strane. Bili su živi i nije nam se činilo da postoji opasnost z aživot. Prije nego su ponijeli Đedu, Adil je dozvao neke komšije u Vrataru. Za pola sata je došlo mnogo ljudi među kojima je bio i doktor Ibro – Ibrahim Heljić (Vratarac). Vrlo brzo Ibro je pregledao rane koje je spretni Fikro bio već previo poput doktora i naredio da ih ipak nosimo u ratnu bolnicu u centar Žepe. Babo je bio ranjen samo jednim gelerom koji je napravio rupu na desnoj slabini, prečnika oko jednog centimetra. Postojala je mogućnost unutrašnjeg krvarenja, jer nije bilo vidljivih tragova krvi.
Nastavice se