Žepa je u plamenu
Srijeda, 26. juli 1995. god.
Danas sam saznao od Fadila Heljića da je moja porodica sigurno stigla do Zenice, kao i ostali u prvom i drugom konvoju evakuacije civila i ranjenika. Teret brige mi je pao sa srca, mada sam još uvijek u dubokom stresu zbog svega što se desilo sa mojima i Žepom. Ponovo rastanci, suze, bol i očaj. Ovaj put kao nikad prije. Žepa je pala. Izgubila je rat za sam opstanak. Srbi se već tašire* po Žepi, pale je, pljačkaju, dok istovremeno evakuišu narod koji gleda svoje kuće u plamenu a mora otići. Ne posjedujem u ovom trenutku način i riječi, kao ni vrijeme, kako bih opisao samu situaciju i naše nedaće u ovoj golgoti koja nas proganja kao ružan san.
Sudbina nas, branitelja, visi o koncu dok čekamo nečiju milost. Ovdje je na Žepskoj planini čekamo kao ovca nož. Naša sudbina se rješava u Sarajevu. Neko s nekim pregovara, kao da smo tovljena stoka koju kupuju i prodaju, njima i nije važno kako se mi osjećamo. Samo smo tačka na nekoj njihovoj mapi koju je neko već izbrisao i sada se sve svelo na čišćenje prašine koju je ”gumica” ostavila iza sebe. Danas imam vremena da sve ovo ubilježim i ponovo se pitam: Kome će sve to trebati ako ne preživim, a u tom pogledu sam optimista, istina samo donekle? A, kako smo se našli ovdje, više od deset kilometara od naših ognjišta, to je duga priča koju ću vrlo sažeto prenijeti na papir jer nemam vremena za opširnije pisanje, a i papira je sve manje.
Borbe koje su, kako sam rekao, krenule jačim intenzitetom usljed jakih napada četnika od 19. jula, trajale su do 23. jula kada nam je pala prva kota odbrane Žepe, Brezova Ravan. Toga 23. jula zemlja je gorjela. Okomili su se žešće na Brezovu Ravan koju je branila Civilna policija Žepe. Tukli su ih artiljerijom sa Laza, Borovca, Bokšanice, sa Rujišta preko Drine. Granate velike razorne moći, sudeći po detonacijama, dolazile su iz Srbije. Gađali su i nekim ”modifikovanim” raketama duboko iz njihove pozadine. Rasjekli su preko noći šumu na Novom Brdu (nedaleko od Jelika, odakle se vidi Brezova Ravan) i tu dovezli tenkove koji su izravno tukli sa nepuna dva kilometra. Sa Oglavka, sjeverna strana Dobrotuša, tukli su pragama, PAT-ovima, PAM-ovima i minobacačima. Cijeli dan su naši odolijevali toj sili. Naš PAM je dejstvovao cijelo vrijeme do oko 17:00 predvečer i tada je prestao. Četnici su osvojili Brezovu Ravan.
Istovremeno, na svim dijelovima fronta oko Žepe je bukvalno hučalo. Mi oko Jelika i Lokve, jugozapadna strana Brezove Ravni, bili smo napadnuti u intervalima i u tim prekidima vatre mogli smo čuti jek borbi na drugim mjestima. Začuđujuće je bilo da napadi nisu još bili usmjereni na Ribioc (selo do Drine ), koje je itekako važne strateške vrijednosti. Imali su sigurno čvrst plan od kojeg nisu odstupali i koji su evo skoro priveli kraju. Negdje oko osamnaest sati saznali smo da je Brezova Ravan zauzeta od strane četnika, te da su naši samo pomjereni nekoliko stotina metara u dubinu, na čemu se nije ostalo. Tada nam je to saopćio naš komandir čete, koji je došao iz Lokve, a saznao je za gubitak položaja i loš razvoj događaja. Cilj njegove posjete bilo je informisanje o promjenama i pokušaj podizanja borbenog morala ljudstvu za dalji opstanak. Rekao nam je da još čvrsto stoje linije u Lokvi, na našem desnom krilu, te da tu i ostaju do daljnjeg. On se nadao da će se nanovo uspostaviti odbrana Brezove Ravni, te da će se probati vratiti pod našu kontrolu. Sugerirao nam je da se držimo čvrsto i da pratimo razvoj situacije. Nikome nije bilo jednostavno saznanje o padu Brezove Ravni. Oduzeta je važna putna komunikacija, raskršće nekoliko puteva i mogao se primijetiti val koji je obarao moral i podizao paniku. Jelik i Lokva su ostali duboko ispred Brezove Ravni, odnosno, osvajanjem Brezove Ravni četnicima ostajemo ”duboko iza leđa”.
Poslušali smo komandira naše čete i u dogovoru sa komandirom manevarske čete napravili smo plan kako ih sačekati kao nikad do tad, računajući na njihovu pretpostavku da smo se mi povukli jer su nas počeli odvajati fizički, osvajanjem Brezove Ravni. Tako se i desilo. Oko 7 i15 su smjelo prilazili našim linijama, izdavajući kratke naredbe. Njihovi pretpostavljeni su govorili kako trebaju oprezno proći preko naših položaja te konačiti na rubu Jelika, odakle se vidi Žepa. Nije se moglo povjerovati da su u ubjeđenju da smo se isparili i da smo u paničnom bijegu.
Nastavice se