Osmo pismo
Stale su četničke ofanzive
Srijeda, 24. novembar, 1992. god.
Dan za danom i sve nas je manje. Danas smo rođaka Rasima Kurtića, pod najjačim granatiranjem spustili u mezar. Nek mu je vječni džennet i mir koji je zaslužio sigurno. Tako ti je to moj Adžo! Pitam se da li si ti još živ. Ja i dalje svoje bilješke posvećujem tebi i nadam ti se. Rasim, već rahmetli, kojem dohaka četnička mina, poslije teškog ranjavanja živio je dan i pol, te u teškim mukama umro. Rasim je ranjen zajedno sa Ćamilom Durmiševićem u četničkom Kutezeru kod Godimilja 22. novembra, od proklete mine. Baš se nikad nećemo riješiti tih paklenih mina i pitam se šta će četnici, ako nas ikad zatru. Kako će oni sami živjeti od tih mina koje načičkaše svuda. Žao nam Rasima neizmjerno, dok još brinemo za Ćamila. Gadno je i on ranjen. Ne postoji mjesto na njegovom tijelu da u njemu nema gelera. Rasim nam već puno nedostaje. Znaš ti kako je on vazda bio veseljak i osoba koja je razbijala i najjaču monotoniju i veselio je sve oko sebe. Šta ćeš, drugačije ne može! Ja sam mu sa babom napravio naslone. Bilo je puno svijeta na njegovoj dženazi. Svi su došli, pomogli nam i ispratili ga na put bez povratka.
Svi naši rođaci su nesebično pomogli: Sabrija, Bešir, Sarija, Hamdija, Merdan, Adil, Bego, Mujo, Hadžo, đedo Salih, Babo i ja, samo tebe nije bilo. Već odavno, kako znaš, i naš Nurko nije među živima (poginuo u Sarajevu), Huso je negdje u Sarajevu i za njega se također pričalo da je poginuo, ali eto rekoše da nije hvala Bogu. Prestadoše krvave četničke ofanzive. Četnička noga ne kroči u Žepu, ali nas pobiše granatama i blokadom zbog koje smo gladni i bosi. Hladno je, snijeg je već dvanaestog novembra osvanuo. Puno je hladno, nema se ni adekvatne odjeće. Sad smo poput svake izbjeglice, sve nam izgorje u našoj kući, i nemam više od jednog para poderanih čizama. Bos sam, a moram se kretati. Dan i noć nas gađaju najopasnijom artiljerijom koju ima JNA. Gađaju nas neprestano nekim višecjevnim bacačima raketa (VBR), sa Borike, nekim haubicama 205mm, velike razorne moći koje dolaze iz Srbije.
Ludilo! Mi još uvijek živimo u brvnari koju smo već osposobili uz pomoć rodbine i prijatelja, ali smo meta te proklete artiljerije koja stalno pogađa oko kuće. Pogodili su nam dvije štale za stoku, srećom samo su manja oštećenja na krovovima. Mene je prije pet dana detonacija razbila, tako da su mislili da sam mrtav. Teško je ovo podnijeti, sagledavati i uopće živjeti u ovim okolnostima. Nigdje u cijeloj BiH nema pokazatelja bolje situacije. Svugdje isto i ne znaš gdje je gore.
Nastavice se