Sugerisao sam svojoj porodici da krenu odmah, ako je moguće i u prvi autobus. Nešto mi je govorilo da sam u pravu. Bezbroj je prepiranja bilo i dobra većina se još uvijek prepire i usteže u odluci da krenu ka zbornom mjestu. Stavljam se samo u poziciju svih njih i sve mi je jasno. Napokon sam ubijedio moje da odu. Osjećao sam kako ih tjeram od sebe dok su se gušile u suzama, polazeći, vraćajući mi se… Sve je izgledalo histerično i ništa više. Nema tu riječi za opisivanje. Otišle su već, ima tome evo dva sata. Nisam ih pratio daleko. Neki ljudi su otpratili porodice do odredišta u Žepi. Ja sam odlučio da ne idem u Žepu kad sam čuo da su u velikom broju dolje prisutni četnici. Ne zbog straha, već što ih sad mogu gledati samo preko puške i nikako drugačije. Ne bih to mogao podnijeti. Sa njima su sjedili oni gadovi Ukrajinci i to skrštenih ruku, čekajući već poznat ishod njihove ofanzive. Niko nikog dolje ne dira.
Prestala su ratna dejstva pa nas je sad veoma jednostavno, mirno poput industrijske sirovine, eksploatisati, manipulisati sa nama, izgleda uz nečiju podršku i čestitke. Danas će nas eksploatisati kao i sutra i sve dok potpuno ne pometu žepsku kotlinu. Samo Allah dragi zna šta će biti. Još sam u šoku. Ne mogu da se priberem, a kao nikada do sada osjećam potrebu da sve ovo pribilježim. Nikog više nemam. Majka ode, već davno povrijeđenog duha gubitkom životnog joj saputnika. Sad ja. Kako će joj život dalje da vrijedi. Čemu i kome da se nada, na koga da pogleda? Moja supruga sa kojom tek počeh da koračam u život, stazama sreće i ljubavi (a već se okušasmo u životnom izazovu, gubitkom prvog nam djeteta), sad ode već trudna tri mjeseca. Bilo je i previše tih trauma. Moja najveća briga su i moje male sestrice, jednoj je tek trinaest godina, dok je drugoj devetnaest. Kada smo se rastajali kočile su se od straha i nisu mogle da me ostave. Ipak su morale otići i kao posljednji put gledaše me praznim pogledom. Kao da me traže negdje mnogo dalje u vremenu i prostoru koje trebamo tek osvajati, bez posebnih izgleda da ih zajednički osvojimo. Zadnja mi je prišla moja nena kojoj sam sad već četvrti bez kojeg ostaje u ovom ratu. Jeca i muca dok grleći me pada na tle. Pomažemo joj da ustane, ali ipak odlazi je teturajući, kao da je neki vakuum bespuća vuče k sebi, slomljenu životom i stradanjima. Ostao sam sam i pridružio se ostalim stradalnicima. Još uvijek mi pred očima lebdi njihova slika kako odlaze, nestaju, gube se u vremenu koje nas uništava. Osjećam da me pored moje tuge i očaja tuče sva ona žalost njih četiri. Kao da mi je, dok su one odmicale, pod kožu usađena sva njihova tuga, da vječno živi u meni i sa mnom. I mamina i ženina i sestrine i nenina tuga i žalost, davi me, nagoni u zemlju. Možda se više nikada ne vidimo.
Nastavice se