Evakuacija stanovništva iz Žepe
Utorak, 25. juli 1995. god.
Danas je šesti dan kako nisam napisao niti jednu jedinu riječ. Zadnji datum koji sam zabilježio je 19. juli kada smo imali lažno primirje. Toga dana sam dolazio kući, obišao porodicu nakon pet dana, koliko sam proveo na linijama odbrane. Porodica koja je bila smještena u strininoj kući, a udaljena od naših linija oko pet stotina metara, imala je svakodnevno informacije o nama, od ljudi koji su nam donosili hranu. One su, također, pomagale oko hrane. Pekle su hljeb za našu vojsku. I ja sam imao informacije o njima. Znajući da su dobro samo sam im poručivao da se ne kreću, te da se čuvaju granata koje, kao nikad prije, razaraju Žepu.
Toga dana sam sakrio svoje dnevnike, sve što sam pisao ove i prethodnih godina. Imam još uvijek nekih praznih listova u koje ću zabilježiti ponešto, ako ostane života. Činjenica da nisam dolazio kući pet dana, a bio sam udaljen samo oko pet stotina metara, govori koliko smo bili pritisnuti zlom od kojeg smo se branili. Svakim danom smo bez predaha bili izloženi pješadijskim i tenkovskim napadima uz obavezno granatiranje. Te večeri, par sati poslije pregovora, napadnuti smo još žešće. Istim intenzitetom napadi su nastavljeni još pet dana. Rezultati pregovora svodili su se na ultimatum, koji su nam četnici dali. Tražili su da se predamo, da se prestanemo braniti, uz obećanje da imamo ”njihovu garanciju”. Šta da se tu kaže? Naša strana, naravno, nije prihvatila prijedlog, a detaljnije nisam uspio ništa saznati. Uglavnom, oni su nastavili po svom planu, dok je nama postajalo sve gore. Nije bilo teško procijeniti da su znatno brojniji, vjerovatno su uključili najelitnije snage u svojoj armadi. Ratko Mladić je lično komandovao operacijom. Išli su na sve ili ništa, bez obzira na gubitke koje su imali svakodnevno. Stalno smo slušali njihova jadikovanja i klevete, ali su bili pod čvrstom komandom, tako da je bilo nerealno očekivati da će odustati.
Izbezumljeni narod još uvijek tumara prostranstvima u podnožju Zlovrha. Današnja atmosfera je toliko nabijena jadom i čemerom, što bi rekao naš narod, da svakom ponaosob glava breca do ludila. Na sinošnjim pregovorima na Bokšanici je odlučeno da danas počne evakuacija prvenstveno ranjenih, pa onda civila. Ranjenici će ići pravo za Sarajevo, a civili sa svim muškarcima mlađim od petnaest i starijim od pedeset i pet godina prema Kladnju, što nije zvanično. Rano jutros smo izašli na planinu. Na hiljade osoba je tu, iako su neki još uvijek oko svojih kuća, blizu centra Žepe. Razne vijesti stižu meteorskom brzinom. Vojno i civilno rukovodstvo je prije podne, okupljajući narod u većim skupinama, davalo upustva kako će teći evakuacija i kada, te na koji način. Odmah poslije podne počelo se ići prema centru Žepe. Prvi konvoj autobusa i kamiona navodno je čekao na paćenike. Ja sam donio jednu važnu odluku, zbog koje još uvijek strepim i pokušavam naći način da sam sebi opravdam, to što sam uradio. Čim su rekli da evakuacija kreće, na um mi je palo jedno lukavstvo koje Srbi mogu da primjene. Može se desiti da Srbi bezbjedno propuste prvi konvoj izbjeglica, a potom namame ostale i po kratkom postupku. Još niko ne zna šta je prava istina o Srebrenici. Niko ne može povjerovati na dušmansku riječ.
Nastavice se.