Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Peto pismo

    Kuća nam je do temelja izgorjela
    Četvrtak, 3. septembar 1992. god.

    Još ne mogu vjerovati da smo ostali bez krova nad glavom. Pogotovo što smo to doživjeli od poznatih ljudi. Uvijek sam suosjećao sa izbjeglicama koje zbog najvećeg zla napuštaju tople domove. Ne znam kako je tebi Amidža, jer ti imaš veću brigu, sebe, svoju porodicu. Goli život! Kuća ti je možda čitava, ali tvojoj djeci sve nedostaje. U tuđini ste, razdvojeni. Naša kuća je izgorjela do temelja. Kuća u kojoj si odrastao, kao i svi mi, od prošlog petka ne postoji. Ostade samo zgarište, puno nekih čeličnih ”leptirica”, isprepletano nekim kanapima. To su ti kanapi od navodećih raketa koje dušmani ispališe iz helikoptera 28. augusta. Dođoše na Teslu, na Široko Točilo, odakle smo se mi povukli samo dan-dva ranije. Neko nam naredi da se spustimo na Strmac, ne znam što, ali zlikovci to iskoristiše. Na Široko Točilo su dovukli topove, minobacače, transporter sa raketama, PAM-ovima i PAT-ovima.
    Dok su gađali sa Točila, helikopter je lebdio iznad Žigine Lokve i raketirao našu kuću i dalje po Žepi, dok je imao raketa. Pogodili su i puno oštetili džamiju u Žepi kao i mnoge stambene objekte. Izgorjela je kuća i Alije i Ragiba Begića u Vrataru dok je mnogima nanesena ogromna šteta. Vješto su to izveli i odradili krvnici srpskog roda pod komandom nekog Momira Sorka, koje javno pohvaljuje njihov Radio Srna. Radi se o nekoj diverzantskoj grupi sa Sokoca, koja je svoje iskustvo pokazala na savršen način. Našu kuću je pogodilo sedam navodećih raketa, osam projektila 105 mm, dok su je neprestano pogađali svim raspoloživim sredstvima.
    Kad su je počeli gađati svi su, osim mene, bili unutra. Uspjeli su čak iznijeti nekih stvari pored živih glava. Niko nije bio ni ogreban. Pod kišom snajperskih metaka pobjegli su do skrovitog mjesta. Ja sam tada bio u izviđanju, na Bokšanici, kad je otpočela kanonada koja je trajala dva sata. Otkrivši da puca sa Tesle, pošli smo prema tamo da bi stigli kad i ostali, ali prekasno. Ko zna da li bi mogli išta uraditi da smo ih i zatekli. Došli su brzo, neočekivano, tako i nestali. Svi naši su bili predaleko da bismo im se mogli približiti bezbjedno, kako bi se izveo plan napada na četnike. Mjesto odakle su gađali, bilo je tako dobro obezbjeđeno da bi svako, ko bi im se približio, lahko nastradao. Transporter i neka vozila su bila u prednosti zbog suhog terena, tako da su bez poteškoća velikom brzinom odjurili šumom prema selu Kutezero. Vratio sam se kući, od koje je ostala samo gomila žara tek negdje prije mraka, gdje sam zatekao još mnoge komšije koji su došli da vide šta se desilo. Nije bilo puno komentara. Skoro svi su samo nijemo posmatrali žar koji je još tinjao. Babo mi se prvi obratio, zapitavši me gdje sam bio cijeli dan i da li smo imali problema, skrećući mi pažnju da sutra ostajem sa njima.
    Pripovijedao bih ti ja Amidža danima da nije svih ostalih jada i problema kojima smo preokupirani. Nema se kad disati. Četnici su prije tri dana počeli sa novom ofanzivom iz pravca Han-Pijeska. Sela nestaju u kratkom vremenu, ljudi masovno ginu. U prošlom mjesecu poginulo je preko deset branilaca na terenima Krivača, Rijeka, Plana, Podžeplja… Ranjenih koliko hoćeš, ne može crnje. Ipak se branimo i držimo. Nema se kad pisati, nego ovako ponekad i malo, tek toliko da ostane trag iz ovog vremena. Zlikovci ne zaziru ni pred kim. Oborili su italijanski vojni transportni avion G-222 na prilazu Sarajevu, a da ne spominjemo stotinu puta gore scene o kojima izvještava Radio BiH.

    Nastavice se