Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Četvrto pismo

    Zastava sa ljiljanima
    Utorak, 18. august 1992. god.

    Kao i mnogo puta do sada i danas mi se ukazala potreba da odredim bar približno, koliko je za jedan dan palo granata na prostor oko nas. Žepa i okolina su ovih dana pretvoreni u kotao koji kvrca od eksplozija granata raznih kalibara. Vedro ljetno nebo je dobilo čudnu boju od svih tih barutnih gasova. Crni stupovi dima zapaljenih kuća prave ga još tamnijim. Gore sela poput plastova sijena, nestaju sa lica zemlje, ljudi ginu… Nadljudskim naporom ljudi pokušavaju pružiti otpor četničkoj najezdi. Već tri dana, počevši od sela Krivače (Han-Pijesak), pa prema Žepi, izgorio je i Babljak, selo nadomak nas. Nestao je za sva vremena. Posljednje nade da je neko ostao živ na Babljaku srušene su danas, kada su Srbi popalili kuće Muslimana, birajući jednu po jednu, da ne bi greškom bila zapaljena i neka kuća koja je u vlasništvu Srba, s obzirom da su bile izmiješane. Sve pretvoriše u pepeo iz kojeg se ne može podići ništa drugo do crnog dima, kojim će dohraniti pluća nadahnuta zlom i mržnjom. Pitam se kako će moći spavati, jutrom se buditi i živjeti tik uz zgarišta, koja će ih htjeli to ili ne, ipak podsjećati da su tu živjeli čestiti Muslimani, koji nikom ništa ne uradiše loše. Pitam se, također, da li će ikad proraditi savjest i kajanje kod tih piromana i zlikovaca, da li će tražiti oprosta koji ne zaslužuju. Nazivaju se nebeskim narodom, ismijavaju sva druga vjerovanja, samo je njihovo ispravno, a zaboravljaju da ni u njihovom ne stoji da su dužni ubijati, paliti, silovati…
    Tako ti je to, moj Adžo, svuda grmi, vode se žestoke borbe za Podžeplje, Stoborane, granate i mine cimaju Žepu. Istovremeno dolazi još izbjeglica preko Babljaka. Prije dva dana došle su grupe sa Ćamilom Hadžibulićem (iz Rogatice – Prodole), Zahidom Dedićem (iz Rogatice). Bilo je ponovo ranjenih i mrtvih. Poginuli su Adil Kartal i Hamdija Kustura, dok je ranjena Adilova sestra i još neki.
    Dva dana prije toga 14. augusta stigla je veća grupa ljudi preko Babljaka i Gvozda. Mnogi od njih su ranjeni. Prepoznao sam neke ranjenike, od kojih ću ti spomenuti samo neke: Munir Durmišević (ranjen), Munirova supruga Almija (ranjena), Munirov sin Semir, star dvije godine (ranjen), te naš Sinan Ćesko koji je pomagao izvući ranjene i sve ostale iz minskih polja. Taj isti dan smo imali “zakletvu” na Brezovoj Ravni, kad su otpočele detonacije i pucnjava. Reagovalo se odmah tako da se priteklo u pomoć stradalnicima. U toku zakletve, također, je alarmirano o četničkom pregrupisavanju u rejonu Krivača i okolnih sela do Han-Pijeska. Došlo se do informacija o novim napadima na Žepu. Oni još uvijek traju dok ti pišem ovo pismo. Ne znam kako su dobrovoljci sa našeg terena uspjeli otići u ispomoć, ali sam čuo da ih je odvezao autobus odmah poslije zakletve. Mi smo isto tako zaposjedali postojeće položaje koje je trebalo pojačati. Pao je dogovor da podignemo, odnosno sagradimo, logor u Cirkus Bajti, između Lokve i Babljaka, na Strmcu, tu iznad Petova Dola, te na Širokom Točilu, nadomak sela Ribioc i iznad samog sela Ribioc. Priča se da se dobro uvezala linija oko Gođenja i Stoborana. Borbe oko Podžeplja još traju.

    Nastavice se