Također, koriste se i za punjenje raznih baterija, tako što elektromotore pokreće voda. Svoje patente je prvi postavio Ibro Zimić, čuveni automehaničar iz Živaljevića (Borika). Ponekad i ponekome on i naplati za punjenje baterija koje služe za radioprijemnike. Redovno se pune i baterije koje pokreću našu amatersku radiostanicu, Fadila Heljića, kojom se javnost u BiH i svijetu izvještava o stanju u Žepi, putem BiH Radija.
Po dolasku kući, našao sam svoje kako kupe sijeno na livadi. Granate padaju istovremeno svuda okolo, pa se pitam koliko je život uistinu surov i proklet, koliko novih iskušenja donosi svaki dan. Od brašna koje sam donio majka je otišla napraviti ručak, dok sam se ja pridružio Đedi, Neni i Babi, koji su potražili hlad ispod obližnje trešnje da bi se odmorili. Pričao sam im šta se dešava u vodenici, kako se narod već pati, da se čeka dugo vremena kako bi se došlo na red da se samelje žito,dok granate padaju blizu vodenice.
Đedo nije mogao a da ne počne na glas razmišljati o Edhemu, razumljivo i nadasve tužno, kako za njega tako i za nas. Da li je bila slučajnost da je Đedo odabrao onu trešnju pod čijim hladom se odmarasmo. Bila je to draga trešnja amidži Edhemu i kad god bi kosio, obavezno bi išao pod njenu krošnju, sređivao bi kosu, ručao i odmarao se u dubokom hladu. Baš tako. Da su nekadašnja vremena, ovih bi dana Edo bio sa nama. Boljelo je to sve nas, ali Đedu posebno. Svakim danom bi spominjao neke detalje, raspitivao se i nije krio da mu je Edo bio najdraže dijete, pored ostalo troje. Bio mu je najmlađi, sve je posvećivao baš njemu, zato već dugo godina i mene zove Edo. Drag sam mu i ja, a i podsjećao bih ga po nečemu na Edu.
Pita se đedo Salih, kao i uvijek, gdje bi Edo mogao biti, kako mu je, da li ga muče, ima li da jede i kako mu je bez njegove porodice, da li se sikira za nama, za Žepom. Sigurno je Edo čuo šta se u Žepi dešavalo, ili da li možda zna da smo živi, jer samo nam još fali on i njegova porodica. Udara nekim štapom po zemlji, kune Srbe koji ga porobiše ni kriva ni dužna. Nije čak ni pištolj imao, nije volio oružje i šta im je kriv. Spominje Đedo po ko zna koji put neke Srbe. Želio bi da može popričati s njima, da mu nađu Edu, da se kazne Srbi koji ga odvedoše ko zna gdje. Odvedoše ga, pa nije tu, pod trešnjom u Žepi. Nije htio ponovo da ruča, jer kad ga ovako uhvati čežnja i nostalgija nije mu ni do čega. Tad ga svi ostavimo na miru, suosjećamo s njim i pokušavamo ga vratiti u pribranost, utješiti ga.
Lično me dirnulo sve što danas vidjeh, saznadoh i možda po prvi put shvatam da i meni briga o Edi nadmašuje sve one od ranije. Nedostaje mi kao nikad i on i njegova djeca. Da li strina Nermina čeka u redu za šaku brašna, da li živi od nečije milostinje? Kolika je njena tuga i žalost, koliko joj nedostaje Edo. Pis’o sam već dugo hronologiju zbivanja oko nas, onoliko koliko sam mogao saznati. Gorku istinu u kojoj još trajemo. Pisah na razne papiriće, prazne listove, nemam ljudski ni sveske, nema se gdje kupiti, mrsko mi tražiti od ljudi, a toliko sam ih ostavio u Rogatici. Želim da imam dobru svesku u koju bih pisao duga pisma mom Amidži. Valjda ćemo nekad saznati adresu, poslao bih mu to da čita, da nas ne zaboravi. Jak mi je predosjećaj da je živ. Neko je Neni razgrtao grah i vidješe ga živa. Dobro, pa to su samo gatanja, ali ponekad se ispostavi da znaju. Nadamo se da će ga neko spasiti. Imao je dosta Srba za prijatelje, a ustvari, pitam se od kada postoje zatvori za nedužne? Osim logora! A logori su opet nešto drugo!? U Rogatici nije ubijen! Kad je ubijeno više od stotinu žitelja u nekoliko mahala njega nisu ubili. Tako se saznalo, odveden je dalje! I to je sve. Odlučih da moje dnevnike, hronologiju, memoare, ne znam ni šta više pišem, da ih posvetim Edi.
Osjećam da ću tako lakše podnijeti to što podnosim, da ću nekad imati možda i priliku da pošaljem Adži da čita, da sazna za naše patnje, da nas ne zaboravi ako bi izginuli, da spozna koliko nam nedostaje i da ga još uvijek čekamo1.
Nastavice se