Još 385 izbjeglica stiglo je u Žepu
Petak, 17. juli 1992. god.
Naše radove na polju jučer je u prijepodnevnim satima prekinulo jako i dugo granatiranje, dok se istovremeno čuo odjek borbi u rejonu Budete i Mislova (sjeverozapadna strana Žepe). Bili smo prinuđeni napustiti koševinu i u zadnjim trenucima se skloniti na sigurno. Babo i ja smo nakon sat vremena bili pozvani da izađemo na položaje u Bokšanicu, gdje je rečeno da se niko bez naređenja ne udaljava u drugim pravcima. Tek krajem dana saznali smo da su se desili neki okršaji sa Srbima u kojima je bilo poginulih i ranjenih sa naše strane, te da je u isto vrijeme, samo nekoliko kilometara pored (preko Babljaka), prošla grupa izbjeglica u do sada rekordnom broju.
Grupa izbjeglih iz Rogatice, koja je brojala nevjerovatnu cifru od 385 osoba, sretno je ušla u Žepu. Sukobi oko Budete i Mislova, koji su se desili iz dosad nepoznatih razloga, rezultirali su smrću jednog našeg borca i ranjavanjem trojice, čija imena nisam još saznao. Granatiranje ne prestaje ni danas. Uglavnom prebiraju Dobrotuš, Oglavak, Laze, Bokšanicu, mjesta za koja misle da su prepuna Zelenih beretki, tako su govorili na ranijim pregovorima. Bili su u uvjerenju da nam je došlo sa strane i do hiljadu pripadnika Zelenih beretki. Tvrdim da je u ovim danima teško razlučiti ko se koga više boji. Samo zato što vikendaši iz Srbije već duže vrijeme ne dolaze u zaštitu braći na Borici. Nemaju potrebe.
Opljačkali su što se može ponijeti i potjerati, a zauzvrat su pomogli domaćim Srbima da se riješe komšija Muslimana. Već duže vrijeme ne primjećujemo u našim izvidnicama autobuse u dugačkim kolonama kako se spuštaju sa Lijeske prema Borici, četvrtkom i petkom prije mraka. Tad bi obično cijelu noć i naredna dva dana bilo žešće nego obično. Vikendaši bi otišli, a njihovi položaji bi bili prorijeđeni i na svaku detonaciju mine, makar to aktivirala i životinja, slali bi stotine granata. Sa njima smo prinuđeni voditi klasični gerilski rat, u kojem ćemo uvijek biti malobrojniji i razvučeni na sve strane, ali neće sa nama lahko. Mislili su da će nas iskorijeniti za nekoliko dana. Stvari se mijenjaju, a u čiju korist, vidjet ćemo!
Iz grupe od 385 osoba, koja je došla jučer poslijepodne, došao nam je i naš rođak Sarija Kurtić (amidžić mog oca)sa suprugom Devlom. Sarija je došao kod svog oca Asima i brata Rasima, u čijoj kući je bilo već sedamnaest osoba, uključujući i domaćine. Sarijini sinovi Adil i Bego su već tu od mjeseca aprila, kad su zapali poslije Bajrama i početka blokada.
Nastavice se