Izbjeglice, smrti, granate…
Četvrtak, 9. juli 1992. god.
Prethodna tri dana bili smo zaokupljeni zbrinjavanjem novih izbjeglica, koje nikako da prestanu dolaziti. Sva sreća da su borbene aktivnosti utihnule, osim granatiranja, što omogućava sigurniji prolazak izbjeglima. Jučer je ranjen i Dževad Salić u Pripečku. Neki kažu od snajpera sa Stolovaša, neki pak kažu od granate, nije ni bitno kako, ali čovjek je ranjen i to je najgore, a okolnosti ne mogu biti bitne. Načinju nas ipak pomalo, još uvijek. Dani i dani su prolazili u našem iščekivanju da se pojavi amidža Edhem sa svojima, da bi ovih dana naše nade bile skrhane nimalo dobrom viješću. Amidža je razdvojen od porodice, lišen slobode, zarobljen, bez razloga odveden u nepoznato, sa još dvadesetak ljudi. Identitet počinioca tog kriminalnog akta nam je još nepoznat osim da je na čelu tih divljaka bio vojvoda Rajko Kušić, koji je bio dobar drug i prijatelj amidži Edhemu. Informaciju nam je donijela isto tako dugo očekivana tetka Džemila, koja je sa svojim mužem Mehmedalijom Vatrešom, sinom Edinom i svekrvom Krivačkom, 6. jula došla istim putem kao i grupa Emina Agića, koji su došli dan ranije. Dan poslije, istim putem uz Drinu, došla je neka nova grupa čiji sastav ne znam.
Potresni su to detalji iz njihovih nemilih dana u kojima su spašavali glave na razne načine. Posebno je čudno kako je Edin cijelim putem nosio svoju bolesnu nenu Krivačku, staru oko sedamdest godina, dok su normalno sposobni i bez sličnog tereta jedva sačuvali glave na nimalo lahkom putu spasa. Prolazili su i kroz minska polja koja je Edin razminirao. Bio je vodič puta i onaj koji je smirivao i usmjeravao prisutne stradalnike. Gladan i žedan sa nenom na leđima. Dragi Allah će upisati njegove zasluge, sigurno u najboljem smislu i nagraditi ga za svoju požrtvovanost u spašavanju bolesne i skoro nepokretne starice koja je ipak željela živjeti bar još koji dan. Početak njihovog izbjegličkog puta je u principu isti kao i kod ostalih, osim različitih saznanja o situaciji oko Rogatice. Njihovo interesovanje o sudbini amidže Edhema, urodilo je gorkim plodom, većom brigom i gorom neizvjesnošću. Raspitujući se kod izbjeglih Rogatičana o amidži Edhemu, tetka Džemila je saznala da su skoro svi iz naselja Oplošće odvedeni.
Izbjegli Rogatičani koji su našli utočište u selima Dub, Kozići, Pokrivenik, Šljivno, Lubardići, Džankići… (istočni dio općine Rogatica), svjedočili su o katastrofi koja se desila u prvoj polovini juna. Rijetki koji su preživili stradanja u komšilucima, kazivali su tetki Džemili neke detalje stradanja. Način na koji je odveden amidža Edhem, kao i okolnosti, ukazuju na naivno vjerovanje Srbima. Svi koji su pohvatani zajedno sa Edhemom, trebali su biti obaviješteni noć prije 19. juna 1992. godine da će uslijediti četnička akcija. Neki Srbin je valjda rekao Abidu Podžiću (Žepljak), koji je živio u istom naselju, da se svi preko noći udalje odatle, inače će sutradan biti kasno. Abid je iste noći pokupio svoje stvari i otišao ne rekavši nikome ni riječi. Naredni dan, 19. juna, Srbi su upali u naselja Rudo, Oplošće, Holuč, Gračanica, Biljino Polje, porobili i pobili desetine i desetine muslimanskog življa. Tetki je to pričao neki čovjek kojeg ona nije poznavala, a u jadu i čemeru ne može se sjetiti imena. Isti je preživio pobjegavši iz zlikovačkih ruku.
Nastavice se