Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Novi leševi plutaju Drinom
    Nedjelja, 5. juli 1992. god.

    Ovako je počeo dan na čiji datum sam se rodio prije devetnaest godina. Veliki broj rodbine i poznanika se danas prije podne okupio kod nas. Ne zbog mog rođendana, već zbog trešanja. Nije mi bilo neugodno saznanje da većina njih uopće ne zna za moj rođendan. Uostalom svako ima važnijih preokupacija i problema. Rekoh zbog trešanja, tako da moram napomenuti da veliki posjed mojih roditelja, vijekovno ognjište djedova i pradjedova, je zasigurno najpoznatiji po trešnjama u cijeloj Žepi. Imamo preko pedeset stabala trešanja na užem lokalitetu, koje rađaju punim kapacitetom svake godine. Nekada davno su ih brali i prodavali, ali od kako se ja sjećam, trešnje stoje na raspolaganju svakom ko ih poželi, svakom putniku, svakom namjerniku. Ja već odavno to nazivam ritualima koji su bili neizbježni svake godine, sve dok trešnje traju, dok se ne oberu.
    Male povorke ljudi svakodnevno bi dolazile na Petov Do brati trešnje, družiti se sa nama. Dolazili bi i mnogi Srbi sa Godimilja, Sjeverske, Babljaka, i tako svake godine. Tako je i ove godine. Tako je i danas bilo desetak osoba koje su brale trešnje. Nije bilo Srba. Danas su oni gađali granatama sa Godimilja, Sjeverske i Babljaka. Pogodili su jednu trešnju, nedaleko od kuće i uništili je. Bila je to slučajnost da je pogode, ali nije slučajnost da nas gađaju već dva mjeseca. Srećom niko nije bio na trešnji i granatiranje je bilo manjeg intenziteta. Uobičajeno, granatiranje otpočinje svakoga dana, neposredno prije njihovog ručka. Već smo ih upratili i već znamo da svaki dan kad im dođe njihova logistika na njihove položaje, kad im donesu ručak, oni onda prije nego počnu svoj ručak, dobro preberu ispred sebe i onda u miru jedu. Izgleda da žive u većem strahu nego mi.
    Nekolicini rođaka pomogao sam snijeti trešnje do Vratara. Već je bilo kasno poslijepodne, kad sam zatekao žamor ispred kuće Sabrije Durmiševića. Velika skupina svijeta je obasipala pitanjima ljude koji su došli. Ispred Sabrijine kuće bili su iscrpljeni Emin Agić (zet Sabrije D.), Sejda Agić (sestra Sabrije D.) i njihova djeca Samira i Emir. Ostao sam do kraja, do akšama, slušajući njihova potresna i žalosna svjedočenja, doživljaje i patnje na njihovom putu spasa od Rogatice do Žepe koji je trajao skoro mjesec dana. Upečatljiv je dio njihovog kazivanja o detaljima kada su pošli iz Duba (uži dio tromeđe općina Rogatica, Višegrad i Goražde), njih osamdeset i šestero, da bi ih došlo samo četrdeset i petero. Smatraju da je desetak osoba možda i preživjelo kad su razbijeni oko Tatinice (srpsko selo uz Drinu) i njih četrdeset i šestero, dok smatraju da je oko tridesetero stradalo na pomenutoj lokaciji. Njihovo svjedočenje poklapa se sa onim koje sam već unio u dnevnik.
    Njihov put je počeo nizvodno niz Drinu, preko višegradskih sela: Crni vrh, Kočerim, pa preko sela Miloševići i Tatinica, a odatle preko surovog kanjona Suhodola, do boričkih sela, pa u Žepu. U selu Tatinica je, kako kažu, počelo kao sa lovom na životinje. Mještani sela Tatinica i Stari Brod otpočeli su hajku u trenutku kad su primijetili kolonu izbjeglica koja je prolazila neposredno pored sela. Gađali su ih zoljama, artiljerijom, pucali na njih iz PAM-a i PAT-a, presretali ih, prelazili su preko mina…
    Od njih četrdeset i šestero koji su konačno ušli u Žepu, meni poznati su: Edhem Fikro Bajić, sa ženom i djetetom ( rodom iz Vratara), Omer Delić sa ženom (rodom iz Vratara), Fadil Guhdija (rodom iz Vratara), Himzo Torlak sa ženom i dvoje djece (rodom iz Brložnika), kao i mnogi drugi. Pričaju kako su vidjeli bezbroj mrtvih tijela koja su plutala iz pravca Višegrada, među kojima su poznali i Safeta Hodžića, rodom iz Žepe, a koji je živio u Rogatici i napustio Rogaticu u istim danima kad i oni. Detalj za detaljem ukazuje da se u Višegradu desio pravi pokolj, koji je veoma opsežan, sudeći i po broju već ukopanih u Slapu (Žepa).

    Nastavice se