Dedo
Participant
    Post count: 1243

    Trešnje zriju, a teferiča nema
    Subota, 4. juli 1992. god.

    Podsjećam se na teferiče i proslave za Dan boraca ”bivše nam BiH”. Rekoh bivše, jer nikad se to više neće ponoviti i biti onako kako je bilo. Nestalo je sve, a ostade ipak sjećanje. Danas bi to trebalo biti, danas kad su trešnje najzrelije, danas kada bi mnogi došli svojim najbližim. Danas bi se pripremalo za košenje prostranih livada i zha druge ljetne radove, kad bi cijele povorke vozila hitale ka Utješencu gdje se proslavljao Dan borca. Danas, u danu u kojem znam da sam sutra stariji za godinu. Sutra mi je rođendan. Večeras bi sigurno došao moj amidža Edhem, donio mi neki poklon, jer njegovi pokloni su bili poseban znak pažnje, dok bi me teglio za uši zezajući me kako starim. Ja sam ga nazivao mlađom rajom, što mu je godilo, a i on je prošlog februara napunio tek trideset i šest. Večeras bi on došao sa svojom porodicom i ostao bi cijeli mjesec. Kosili bi zajedno sve dok se radovi na polju ne smire. Družili bi se cijeli mjesec i uživao bih u njegovim anegdotama i momačkim savjetima. Želio je da budem poput njega, da budem lafčina i frajer, kao on u momačkim danima o kojima se pričalo. Bila su to nezaboravna vremena, puna radosti i veselja, mira i spokoja. Amidža je negdje, ne znamo gdje. Očekujemo ga svakim danom moleći se za njegovu porodicu. Nema ih.
    Bila su to samo mala sjećanja koja su mi navirala u mom povratku kući. Vraćao sam se sa zadatka obezbjeđenja razminiranja terena iznad Ribioca, Tesla (istočni kraj planine Bokšanice), mjesto Bunarić. Sinan Ćesko i ostali su demontirali dvadesetak mina koje su smradovi postavili tako duboko u našoj teritoriji i još uvijek se pitamo kad ćemo moći kontrolisati cijeli teren oko nas. Nikad, rekao je Sinan, nikad dok smo ovako malobrojni. Žepa je velika, opasana velikim planinama, sa puno ulaznih puteva, sa puno važnih strateških mjesta koje treba da pokriva i dvije hiljade ljudi (tako su govorili oni koji se razumiju u te vojne formacije). Žepu je odbranilo manje od stotinu ljudi u junu mjesecu. Naše terene (od Drine do Laza) pokriva manje od stotinu ljudi, ne računajući ispomoć užeg dijela Žepe.
    Ako vratarska regija broji manje od stotinu kuća, razmještenih na širokom rejonu, onda je to jasna činjenica da nas nema više. Zahvalni smo svima onima sa boričke, višegradske i rogatičke regije koji su, iako protjerani stali rame uz rame sa nama, da bismo odbranili ono što je ostalo. Ostala je Žepa, još neokupirana, koju već nazivaju kolijevkom spasa. Svi su čuli za naš herojski otpor srpskom agresoru.
    Kući su me svi dočekali, svi su bili tu. Ukori i prebacivanja su bili neizbježni kao i svakoga puta kad negdje odlazim. Ipak svi su bili radosni i ponudili su mi večeru i korpu svježih trešanja koje su tek sazrele.

    Nastavice se