Ukrajinski vojnici prepustili nas četnicima
Hridić, srijeda 19. juli 1995. god.
Danas nam je javljeno da se vode neki pregovori kod Han Pijeska i zabranjeno nam je da otvaramo vatru. Primirje, lijepa riječ nema šta. Imali smo ga i protekle dvije godine pa ništa, četnici opet po svome. Jučer i danas su nadlijetali neki avioni. Nije bilo moguće odgonetnuti čiji bi mogli biti. Ne bi bilo čudo da su čak i četnički, jer za njih važeća zabrana letova ne važi. Nadlijetao je iznad Žepe također i neki avion koji je pravio veliku buku, za kojega rekoše da je to NATO avion koji snima teren.
Zadnji napad koji smo odbili bio je sinoć, kasno predvečer, a od jutros su četnici puškaranjem samo provocirali. Povremeno su prema našim naseljima i položajima ispalili poneku granatu, valjda prije nego su dobili informaciju da će biti održani pregovori, drugi za jedan dan, ovoga puta u Bokšanici. Čuo sam da su Srbi tražili pregovore. Moja je procjena da nam ne mogu ništa sa snagama kojima trenutno raspolažu – bar za sada. Svi njihovi napadi propali su. Naše linije odbrane, (tranšeje i rovove) koje smo osposobili proteklih dana i učvrstili ih kao nikad prije, izgledaju kao bedemi koje je teško osvojiti. Činjenica da nas napadaju, daje nam u startu prednost, a njima gubitke. Optimista sam da Jelik i zonu oko Jelika ne mogu osvojiti iako nemamo niti jedno oruđe, niti jedan PAM ili PAT. Pješadijsko oružje i nekoliko ručnih bacača raketa su ubojitiji od bilo koje artiljerije za četnike. Moral pobjeđuje, iako način i taktika kojom nas napadaju mnogo su drugačiji nego ’92. i ’93. godine. Ili imaju nekog boljeg stratega nego prije. Proteklih dana, od 14. jula, vode se žestoke i odlučujuće bitke za svaki pedalj Jelika, Lokve, Brezove Ravni, Gusinca, Ljubomišlja, Gođenske rijeke, Papratne njive, Brloške planine i Radave. Informacije dobijamo svakodnevno preko kurira i Civilne zaštite koja nam dostavlja gotovu hranu na linije odbrane.
Nisam čuo da ima ikakvih gubitaka, što mi je dosta čudno, ali hvala Bogu tako je. Čuli smo da ima ranjenih oko Brloške planine, dok je neko i na Brezovoj Ravni zadobio povrede i čini mi se na Gusincu. Nastao je opći haos, ali sve to nekako podnosimo. Neprestano nas tuku granatama sa svih uporišta, čak i onda kad krenu pješadijski, a dosta puta i ”podbace” tako da granate padaju po njihovoj pješadiji. Stmac još ne diraju, kao ni Ribioc, samo ih granatiraju, a tu smo se nadali ponajprije da će udariti njihove jedinice. Pokušali su prvo da oduzmu važne putne komunikacije, kao i kote, na mjestima koja sam spomenuo. Ne znam šta bi oni da slučajno nemaju artiljeriju. Pješadija nam ne može ništa. Oklopnjake polahko primiču svim ciljevima. U šali, a da malo sebi olakšamo, govorimo kako nije ni čudo što su izgubili Boj na Kosovu. Iako su bolje opremljeni, smjenjuju se, odmorniji su, ali još nas ne mogu pomaknuti sa linija odbrane. Noćas su cijelu noć dosađivali preko megafona sa nekih stotinu metara koliko su udaljeni na svojim novim zaposjednutim linijama. Zovu, vulgarnim riječima vrijeđaju, pokušavaju nas zaplašiti. Na svaku dobro sačekanu blisku borbu ustuknu.
Neće im biti lahko naše kože oderati, ipak se još držimo. Moral svih nas je visok. Shvativši da im je plan osvojiti teritoriju Žepe i pobiti ovo malo nas, dajemo sve od sebe da se sa Žepom ne desi kao sa Srebrenicom. Mada, mislim ne bi se to ni Srebreničanima desilo da je Naser Orić bio tamo. On i drugi ključni oficiri Srebrenice, prebačeni su negdje u dubinu slobodne teritorije na neka školovanja. Ili ih je možda neko i sklonio znajući šta treba da se desi. I dalje mislim da se radi o velikoj izdaji sa naše strane. I sa nama je sigurno nešto planirano.
Nastavice se.