Sedmog maja ’92. godine u prostoriju gdje smo bili Ramiz, Ćamil i ja, dovode još trojicu Muslimana iz Medne Luke. Među njima je bio i Ismet Vatreš, oženjen sa Medne Luke, a druga dvojica su Sead Halilović i njegov zet rodom sa Strmca kod Rogatice. Tučnjava nije prestajala ni tog dana. Tukli su sve, provocirali i ponižavali.
Osmog maja dovode Šeću i Šemsudina Dizdarevića, zvanog Miki, obojica iz sela Šetići nadomak Borike. Oni su krenuli prema Žepi, ali im nije pošlo za rukom da tamo dođu. Uhvatili su ih neki Boričani. U toku tog dana, 8. maja ’92. god. odvode Seju Halilovića rekavši mu da ga traži majka koja je došla iz Medne Luke. Nakon nekog vremena vratili su Seju u podrum škole unakaženog i prebijenog. Kad se ukazala prilika, Sejo nam je ispričao stravičnu scenu i pitam se kako je mogao preživjeti. Odveli su ga do stare mljekare, Borika, i tamo mu majku doveli da se vide, da bi je poslije toga ubili na Sejine oči, a njega vratili živog u podrum škole. Tog dana ulazio nam je neki Srbin koji nas je čuvao, a prezivao se Radojević i bio je školski drug Seada, Seje Halilovića. Prije rata radio je u Beogradu. To je sve što se sjećam o njemu. Držao nam je predavanje, gnjavio nas, govoreći da nije dobro to što se dešava i da smo mi sami krivi. Trebali smo po njegovom rezonu predati oružje. Tako je govorio, i za boričke Muslimane i za Žepljake. Ponovo su počeli sa tučnjavom, mada su mene tukli ponajviše, sa jednom okolnošću više, bio sam iz Žepe.
Dvanaestog maja ’92. vidjeli su da sam bio najkritičniji. Odveli su me u ambulantu u kojoj sam predat na pregled nekom doktoru Đeriću, ime mu ne znam, a tako su ga oslovljavali. Kad su me poveli, Ćamil me molio da zamolim doktora da mu pošalje neke lijekove, a Ramiz me zamolio da mu ponesem neki šampon za bolesti želuca. Prenio sam to Đeriću. Rekao mi je da neće poslati ništa za Ćamila, a za Ramiza mi je stavio šampone u džep i rekao da mu ih dam. Doktor Đerić je molio Rajka Kušića da me voze u bolnicu u Rogaticu, na šta mu se Kušić izderao i skrenuo pažnju ko je tu gazda. Dok sam boravio na Borici, dok su me izvodili na razna mjesta da me tuku viđao sam Slobodana Cvijetića i Mila Marjanovića, obojica sa Babljaka, kako tovare neke vreće iz prodavnice. Nisu htjeli ni pogledati u mene, a dobro su me znali.
Trinaestog maja ’92. godine, neki mlađi četnik pao je negdje i slomio ruku. Trebalo ga je voziti u Rogaticu, a ja sam se ponovo zatekao u ambulanti, tako da me doktor Đerić ubacio u auto i našao sam se u Rogatici. Tamo u Rogatici u bolnici proveo sam nekoliko sati u čekaonici, da bi mi rekli da me moraju transportovati do Sokoca u bolnicu, jer im je ova u Rogatici prepuna ranjenika.
-Da pored ovoliko naših ranjenika liječimo baliju, ni govora!- govorili su.
Odatle, iz Rogatice voze me na Sokolac. Gore su me doveli u bolnicu u Podromaniji, gdje sam bio narednih pet dana. Tamo sam prepoznao Saniju Ćesku sa Laza (Žepa) koji se tu liječio od prije rata. Bio je duševni bolesnik. Nisam imao kontakta sa njim ali mi bješe milo da sam ga vidio živa, što mi je bilo čudo. Druga osoba koju sam vidio i imao kontakta sa njim bio je neki Mirsad. Čovjek je radio u Vojnoj bolnici u Sarajevu prije rata. Ne znam na koji način je dospio u Poromaniju ranjen i molio me da, ako ikad izađem, da bilo kome prijavim njegov boravak tu. Nakon dan – dva, umro je od posljedica ranjavanja. Poslije bolnice, gdje su mi samo formalno ukazali njegu, ipak sam se odmorio od batina i malo sam bio živnuo.
Nakon pet provedenih dana tu u Podromaniji, prebacili su me u podrum milicijske stanice, gdje su me ponovo ispitivali i tukli. Prvo su me pitali gdje mi je puška. Oružje stvarno nikad nisam imao u životu, pa ni tada pred rat. Nisam mogao dokazati, naravno, te sam obasipan batinama na svako sljedeće pitanje. Rekao mi je da poznaje Agu Podžića iz Žepe, te da je s njim išao u srednju školu. Nije se predstavljao, a tada je radio kao inspektor u Sokocu. Za punih sedam dana u podrumu milicije primio sam i previše batina. Uslijedila je moja presuda. Rekli su mi da će me voziti u Han-Pijesak nekom da me ubije.
Naastavice se