Mrak se spuštao u trenutku kad smo u malim grupama ulazili u selo. Noć smo proveli i dočekali zoru uz radioprijemnike, držeći stražu izvan kuća. Samo nekoliko ženskih osoba nije bilo izbjeglo u Žepu, među kojima su bile i moja djevojka, današnja supruga, njene sestre i majka. Bilo je još nekoliko starijih žena i ljudi sa ostalim vojno sposobnim, među kojima se nađoh i ja. Behka, starija žena nam je razgrtala grah u toku noći. Mnogi ne pridavaše značaja njenom gatanju, koje se obistini. Tog jutra, 6. maja 1992. godine, poslije 4:00 sata, u sabah smo izašli iz kuća, dok su svi vojno sposobni znatno ranije napustili selo do uzvišenja prema Žepi. Nisu htjeli rizikovati boravak u kućama prosto iz jednog razumljivog razloga, bilo ih je malo za bilo koji otpor unutar sela. Blizu šume je sve lakše, ako bi došlo do nečega, govorili su. Ja sam ostao sa porodicom moje djevojke i pridružili smo se ostaloj nekolicini žena i staraca. U toj grupi sam bio jedini muškarac. Gubila se vidna noć. Još je mjesečina obasjavala teren iznad sela, koji je bio obrastao rijetkim i velikim smrekama. Izlazili smo iz sela, počeli prolaziti između smreka, kad odjednom:
-Stoj i ne mrdaj!
U tom pravcu, ispred nas, ugledasmo siluete ljudi koji su se približavali sa uperenim puškama, sugerišući nam da se ni slučajno ne pomičemo inače će pucati po nama. Poslije mukotrpnih ispitivanja: kuda se krenulo, zašto, gdje su ostali, počelo je i da sviće. Svanulo je dok smo gledali ljude u maskirnim uniformama. Drugi su opet bili sa navučenim čarapama na glavama. Htjeli su da nas pobiju, raspravljali su se. Jedan od njih je zabranjivao da nas poubijaju na šta su ostali reagovali veoma loše. Pozvali su nekoga da dođe, oslovljavajući ga sa gazda. Prije nego se gazda pojavio, jedna žena je strgnula čarapu sa lica čovjeka koji nas je kao štitio, sputavajući ostale da nas ne poubijaju. Zgrozio sam se kao i ostale žene kad smo prepoznali Dragana Lubardu (iz sela Godimilje), poznatoga svima u Žepi, a i na Borici. Naredio je da nas puste. Pustili su sve osim mene. Mene su odmah zavezali za drvo, dok su se žene udaljavale prema Žepi, nestajući kroz šumarke.
Shvatio sam da se Dragan Lubarda ipak pita za mnoge stvari, ali nije mogao pomoći da mene puste, bar je tako izgledalo. Glumio je sigurno. Tih trenutaka sam jasno gledao u oznake na rukavima vojnika u maskirnim uniformama na kojima je pisalo ”BELI ORLOVI”.
Nije prošlo mnogo vremena kad su dovezli čovjeka od koga su svi vidljivo zazirali, oslovljavajući ga sa nekoliko imena: gazda, Željko i Arkan. Objasnili su mu situaciju i to da je Dragan pustio žene, na što je gazda reagovao ljutito, prijeteći Draganu da će ga ubiti, ali su ipak nakon nekoliko trenutaka pričali odvojivši se od ostalih. Lično me gazda ispitivao, dok su me tukli do besvijesti. Kad su mi rekli, odnosno kad su me pitali, kome sam dan prije, predvečer, nudio cigaru, bilo mi je jasno da su taj teren držali na oku. Rekli su mi da je sve snimljeno, u šta sam mogao povjerovati, jer sve od prvog susreta sa njima bile su dvije djevojke ( u maskirnim uniformama) sa kamerama, koje su snimale svaki detalj. Rekli su mi da sve znaju, da su sve snimali, svaki pokret ljudi dan ranije i proglasili me žepskim špijunom.
Nastavice se