Živi svjedok stradanja Živaljevića i Stare Gore.
Četrnaest godina poslije zločina počinjenih u susjednim Živaljevićima, a u vrijeme dok sam svoje bilješke sređivao u jedan cjelovit tekst, zabilježio sam i ovo svjedočenje, jer mi se učinilo potpuno umjesnim, čak neophodnim da bude sadržano u mom Dnevniku, jer je svojevrsno svjedočanstvo o prostoru na kojem se dešavalo mnogo važnih događaja, a ja nisam zbog fizičke neprisutnosti tamo, bio u prilici da sve to zabilježim. Ovo je kazivanje Mehe Omanovića, čovjeka koji je bio zarobljen kao i mnogi drugi, ni kriv ni dužan. Bio je maltretiran, fizičiki i psihički. Bio je svjedok stradanja nedužnog naroda, uništavanja imovine i na sreću, uspio je iz čeljusti krvoloka. Bio je zarobljen 6. maja 1992. godine u selu Živaljevići u momentu kad su borički barbari, na čelu sa Rajkom Kušićem, potpomognuti jedinicama iz Srbije (lično Arkana i njegove jedinice) protjerali, odnosno porobili narod koji je ostao, te zapalili selo. Tada je odveden i Meho Omanović, rođen u selu Ljubomišlje (Žepa), i punih dvadeset dana se nije znalo za njegovu sudbinu. On počinje svoju priču ovako:
«Petog maja 1992. godine odlazim u Živaljeviće u posjetu mojoj djevojci, Sabini Hodžić. Na tom putu, preko šuma Bokšanice, nedaleko od sela Ribioc, nailazim na poznatog mi čovjeka, Redžu Vatreša. Poslije kraćeg razgovora, pošto sam mu objasnio da idem gore, Redžo me je zaustavljao govoreći mi da je oko Borike stanje veoma napeto, te da je selo Ribioc preplavljeno izbjeglicama sa tog područja. Nisam ga poslušao. Nastavio sam svojim putem nadajući se da nije došlo vrijeme rata na našim prostorima, jer nisam vidio razlog za takvo nešto. Okolnosti i stanje koje sam zatekao na samom prilazu selu Živaljevići malo su me zabrinuli i shvatio sam da je Redžo u potpunosti bio u pravu. Dolazeći šumskim putem koji je vodio iz Gakovina do sela Živaljevića, na uzvišenju iznad sela, zatekao sam sasvim slučajno, skoro sve vojno sposobne u većoj grupi. Sve sam ih poznavao i primili su me u društvo da bi mi pojasnili situaciju i razlog njihovog boravka izvan njihovih kuća.
Bilo je oko 6:00 sati predvečer i njihovo nestrpljenje i šokantno stanje bilo je vidljivo. Razlog tome, kako su mi objasnili, bio je ultimatum Rajka Kušića svima iz sela da predaju oružje do šest navečer. Vrijeme je već isteklo, ali se ništa nije dešavalo. Bilo je to krajnje napeto i dramatično stanje koje je razdiralo živce svakom pojedincu, pa i meni. Naravno da su odbili ultimatum, na šta im je Rajko Kušić poručio da ako se to desi (ako ne predaju oružje) da će selo sravniti sa zemljom. Bližilo se 7:00 sati. Nismo ništa primjećivali, te su Živaljevci odlučili da se vrate kućama u vrijeme akšama. Tako je i bilo, sišli smo u selo. Nekoliko njih bilo je naoružano automatskim oružjem rezervnog sastava milicije, dok su ostali imali lovačko oružje sa malom količinom municije.
Nastavice se