Stradanja u minskim poljima
Petak, 12. juni
Na terenu Bokšanice od potezne mine ranjen je Mustafa Musa Heljić. Bio je to pokušaj razminiranja užeg dijela Bokšanice i tom prilikom su naišli na novo minsko polje. Interesantno je da su dan ranije obilazili taj teren i da nije bilo mina. Saznali smo od te grupe da su mine postavljene u toku noći. Musa je ranjen gelerom u donji stomak – kažu da je kritično. Nalazi se kod kuće i nije još uvijek prebačen u žepsku bolnicu.
Uspostavljena veza sa Sarajevom
Subota, 13. juni 1992. god.
Ponovo žrtve zlikovačkih mina! Na svom putu spasa iz zlih čeljusti, dolazeći iz Prodole, Jesenica i Šetića, sela mjesne zajednice Borike, ranjeni su Himzo Kustura i Medan Osmanović, i to u rejonu Babljaka. I pored žrtvovanosti naših deminera dušmani svakodnevno iznenađuju na različitim mjestima. Propusti koji se čine, po mom mišljenju, jesu neobaviještenost o dolascima izbjeglica iz susjednih mjesta. Ne može se reći da je opravdano ili nije, ali ako se stvaraju grupe koje idu prema Žepi, trebali bi slati u prethodnici najviše dvije osobe koje bi prošle do nas i obavijestile nas kojim pravcem dolaze, da bi se prihvatili ili se mi sami probijali do njihovih grupa. Nije moje da pametujem, onako sam za sebe razmišljam kako spasiti što više života. Sa spomenutom dvojicom došli su i članovi njihovih porodica i još neki, rekoše da je poveća grupa. To nije sve, ranjen je i Bajro Poljo (Stara Gora) i Sejdalija Agić (Stara Gora), na drugom kraju Bokšanice. Sa drugima sam pomogoa da ih donesemo u Žepu. Usput sam saznao da su naši (11. juna), iz Komande TO i Civilne zaštite, uspjeli uspostaviti vezu sa Sarajevom, radiostanicom Fadila Heljića i tako upoznali javnost o minulim danima koji su bili presudni za Žepu i okolinu. Najavili su da će se održavati redovne veze sa ostatkom svijeta, iako smo ostali i Bogu za leđima, a tik uz zlikovačku Srbiju. Neko će znati da još postojimo. Posrednik razgovora u Sarajevu je bio sasvim slučajno Žepljak, Mirsad Ćesko.
A što se tiče onih koji sigurno znaju da postojimo, sa njima su jučer 12. juna 1992. godine održani neki pregovori u selu Rijeke, nedaleko od Han-Pijeska. Četnici traže pregovore. Pozvali su našu stranu posredstvom nekog učitelja Srbina, koji je radio u Podžeplju ili u Gođenjima, nisam siguran. Prva tačka dnevnog reda, kako rekoše bila je da predamo oružje koje smo zarobili, zatim da im predamo poginule koje su ostavili u Budučinu Potoku i na taj način bi bilo riješeno dalje širenje sukoba, kojih po njihovim riječima ne bi više bilo. Njima vjerovati? Znam da su sa naše strane u pregovorima učestvovali: Ramo Čardaković, Salim Ćesko, Sabrija Tabaković, Meho Jusupović, Hurem Šahić, te da su sa srpske strane bili neki pukovnik JNA, Salapura i neki Braco (zubar koji je nekad radio u Domu zdravlja u Rogatici). Nisam upoznat sa drugim detaljima pregovora, ali izgleda da im nije udovoljeno.
Nastavice se