Avijacija JNA iznad Žepe već tri dana
Nedjelja, 7. juni 1992. god.
Prethodna tri dana sam zabilježio danas, redoslijeda radi stavio sam ih kalendarski!
Kiše koje su pratile krvave dane oko Žepe, prestale su zajedno sa teškim borbama za Žepu i njenu okolinu. Danas je bio sunčan dan, koji je išao u prilog agresorskoj avijaciji koja je djelovala tokom cijelog dana. U protekla tri dana avijacija JNA je neprestano vršila udare ne birajući ciljeve i pritom pričinila veću materijalnu štetu, koja je ipak ispod očekivanog. Evidentiranih žrtava još nema, ako se izuzmu sela Luka i Krušev Do (sela srebreničke općine) odakle nisu stigle informacije. Na minobacačke granate kao da smo se već navikli, kao da su igračke u odnosu na teške bombe koje nazivaju krmače, a koje imaju veliku razornu moć. Pored krmača, upotrebljavaju i neke kasetne bombe koje kad se nađu u dodiru sa tlom detoniraju po desetak minuta i veoma su opasane. Svako novo bombardovanje obavezno je praćeno mitraljiranjem kojim obično zasipaju naselja dok nadlijeću u niskom letu.
Sa velikim čuđenjem se promatraju razorna dejstva i tragovi koje ostavljaju razne bombe svojim eksplozijama i krhotinama čelika, od kojih se ne nalazimo adekvatnu zaštitu. Već danas je narod počeo ozbiljno ukopavanje, izradu raznih skloništa i zemunica. Šokantna situacija, a tek je počelo! Pitam se koliko će biti normalnog naroda, odraslih ali i djece, ako se preživi. Valja sve ovo podnijeti. Strah počinje da izbezumljuje narod. Plač i vriska nedužne djece, kojoj se ne može objasniti šta se dešava, što ih dušmani zastrašuju do besvijesti. Zašto su im djeca kriva i dužna? Mračni umovi o tome ne razmišljaju u svojim piromanskim ciljevima. Njihova djeca mirno spavaju u obilju igračaka, igara i radosti. Njima će sutra pripovijedati kako su ugroženi, nemaju pravo na život i slično, kako smo im mi pokušali otuđiti njihovu budućnost, kako njihove ”tate” to nisu dale i zato su jurišali ka našem uništenju. Mi smo krivi za sve, mi ne trebamo živjeti i njima se ne može dokazati suprotno.
Poslije svega što se odigralo proteklih dana u Budučinu Potoku, očekivali smo napade i na našoj strani, ali njih za čudo, nije bilo. Danonoćno smo bdjeli oko Bokšanice, spremni da ih dočekamo. Nije se ništa desilo, hvala Bogu, a lekciju koju su dobili u B. Potoku, pamtiti će dok ih ima. Sami pali, sami se ubili, kao što su i radili. Da, ubijali su sami sebe. Danas sam ih gledao povaljane svuda okolo. Nije bilo teško saznati šta se desilo tako da sam u povratku prema Žepi zapisao na papirić, te ću evo ubilježiti u svoj tefter. Čini mi se da je i svako dijete saznalo šta se desilo u tragediji koja nam se desila. Ipak nismo bili ”zatečeni”.
Informacije iz prve ruke svjedoče o nekom Šuki Draganu i nekom Pavloviću, koji su predvodili agresorsku bandu koja je izgubila osam kamiona, jedan tenk (jedan se izvukao), veliki broj ostalog MTS-a, oko dvije stotine ih je izbačeno iz stroja (nezvanični podatak), trideset i četiri zarobljena, i zaglavili bi svi da im nije došlo jako pojačanje praćeno avijacijom. Pričaju da su krenuli sa snagama jednog oklopno-mehanizovanog bataljona, koji je brojao oko četiri stotine vojnika, te da je zasigurno preko pedeset posto ”izbačeno iz stroja”, što mrtvih, što ranjenih, koje su jednim dijelom i izvukli onog trenutka kad im je došlo pojačanje sa jedanaest tenkova,(5. i 6. juna).
Nastavice se