Danas su nam dolazili iz Komande Brigade, s ciljem obilaska položaja koje smo učvrstili na postojećim iz proteklih godina. Dobili smo neka naređenja i upustva kako djelovati u slučaju napada, te nas upoznali o Srebrenici detaljnije. Dok smo pred sami akšam privodili kraju obilaženja linija Podtesla – Jelik, otpočela je pješadijska pucnjava na svim srpskim uporištima oko Žepe i evo još i dalje pucaju. Nismo znali šta se dešava. Pretpostavljamo da je to samo slavljenička kanonada. Kugle su zviždale svuda okolo, rasprskavajuća municija PAM-ova, PAT-ova, praga, poneka granata, da bi ih kasnije dolazilo mnogo više. Dugo smo ustanovljavali odakle sve puca i shvatili smo da je u potpunosti uvezan obruč oko Žepe čak i na mjestima gdje ih nije nikad bilo.
Dolazeći u bajtu saznali smo od kolega suboraca da su čuli na radiotalasima vijest da je pala Srebrenica. Dogovorili smo se da odem sa nekolicinom vojnika kod Behke, pogledati srpsku televiziju, i da se vidim sa svojima. Pojačali smo budnost i uvećali broj ljudi noćašnjih straža, maksimalno popunjavajući teren. I evo još uvijek gledamo okupatorsku televiziju, šta ćemo kad nemamo prijem sarajevske, odnosno BH televizije. Da i radio kojim slučajem ne radi, bruka, ne bi znali šta se događa u BiH i svijetu, mada smo svakako odsječeni od toga svijeta. Predosjećam da su nam dani odbrojani, držeći to za sebe dok istupam optimistički, samo da bih smirio paniku okolo. Teška misao me pojede u ovim trenucima, misao o mojoj porodici, pokušavam iznaći pravo rješenje o njihovoj sigurnosti, ovdje su suviše blizu prvoj liniji, kuda sa njima? Sa sobom znam šta ću, meni se zna i mjesto i dužnost. Ipak pored svega, moja porodica mi je najveća odgovornost, posebno sestre, premlade i ojađene već previše.
Poludjet ću!
Odgovornost u samoj odbrani posebno me i ne brine. Znam, moram pucati, stati na put krvoločnim zvijerima i sve ostalo nije ni bitno. Smrt se već i onako nadvila nad svima nama. Problem je zaštiti nejake. Mislim, a nema nikakve sumnje da li će nas napasti, pored Srebrenice koja pade pred očima svijeta, Vlade BiH, Armije BiH, kojima smo bili idoli nekad. Čini mi se sve do jučer. Neka ih je svih sram! Sram pred Bogom i narodom! Dozvolili su i samim tim doprinijeli padu Srebrenice, skoro pa koliko i Srbi. Borbe za Srebrenicu su izgleda gledali i slušali kao fudbalsku utakmicu, koju je prenosio ”legendarni ” Nino Ćatić.
Srebrenica je izgubila na domaćem terenu gospodo, izvještavaju reporteri ”gostiju”, dok se ne zna šta je sa našim Ninom. Isključen je iz programa i o njemu se još ništa ne zna.
Nino je nestao.
Nastavice se.