Nema vijesti o Amidži iz Rogatice
Ponedjeljak, 1. juni 1992. god.
Ništa gore od mučnine prije spavanja. Nešto te grebe iznutra. Neke slike ti prolijeću i nameću se razna pitanja, a sve to skupa ne da ti zaspati. Tako je bilo i večeras. Donoseći vijest da je danas nestao Alija Parnica iz Vratara, pokrenuo sam već uzburkanu lavinu briga. Đedo i Nena, kao i mi svi, već se danima brinu o amidži Edhemu. Amidža je živio u Rogatici, a da li je još tamo, niko ne zna, kao što se ne zna za mnogo naših komšija koji ”zapadoše” u Rogatici. Još uvijek se nadamo da će se pojaviti, doći šumama. Već dolaze neki ljudi odatle koji ništa ne znaju za ostale. Nije ni čudo jer svako svoju glavu spašava. Đedo zabrinuto lomi ruke, nabraja neke Srbe za koje misli da bi mogli pomoći u nevolji. Pita se da li im se Edhem obraćao i zašto nije došao ranije kada je tamo već počeo rat, a dvoje djece i žena su mu za vratom. Pored Edhema imali smo tamo u Rogatici i tetku Džemilu, odnosno njenu porodicu.
– Bar su joj djeca odrasli ljudi sa kojima je lakše, mada su mi i oni velika briga! – govorio je Đedo.
Večeras su nam svima misli okrenute ka porodicama tetke Džemile i amidže Edhema. Večeru koju smo počeli jesti Đedo je napustio suznih očiju, govoreći da ne može jesti kad se sjeti da Edhem i njegova djeca možda nemaju što pojesti. Ostali su jeli šuteći, uperenih pogleda negdje. Njihove sam misli čitao prepoznavši u njima svoje.
Šta se može? Ništa mi ne možemo promijeniti, kao i nestanak Alije Parnice. Alija je danas bio sa nama u Bokšanici, na dužnosti stražara. Nije imao ni pušku. Bio je gladan, sa gomilom problema na samom početku opsade i punom kućom gladne čeljadi. Sa svojom grupom vraćao sam se sa izviđanja na zborno mjesto, poslijepodne i tu smo zatekli formiranu grupicu za pokret. Očekivali su da će vidjeti sa nama i Aliju, tako da su nam objasnili što se dogodilo. Kao prvo, Alija im je pričao da je u teškoj situaciji jer se suočava sa nedostatkom hrane, da ima pored svoje dvoje djece i majku, šetero sestrine djece, te sestru i njenog muža koji su izbjegli iz Kamenice (Višegrad). Govorio je kako bi trebao otići prema Godimilju. Neko mu je od Godimiljaca rekao gdje ima skrivenog brašna, te je on jedinu nadu vidio u tome. Sputavali su ga, upozoravali da je minirano, da Srbi ulaze u šumu, da su već učvrstili neke linije na kojim ih ima puno itd. Međutim, Alija to nije shvatio ozbiljno, kako je trebalo i zavaravajući ih, u trenucima njihove nepažnje otišao. Govore da su čuli, jedan sat nakon što su primijetili da ga nema, da je pucalo iz pravca Godimilja. Mi ga nismo nigdje vidjeli, a to što puca, postala je već normalna pojava, jer Srbi vole da pucaju, da zastrašuju. Odmah smo se organizovali u nekoliko grupa i pošli u potragu za Alijom. Prije mraka smo pretresli cijeli teren od Dobrog polja do Bokšanice, ali bez rezultata. Alije nije bilo nigdje. Jednostavno je nestao. U međuvremenu, dok smo bili oko Žigine lokve, eksplodirala je jedna mina u zaseoku Kutezero, koji je bio pod srpskom kontrolom. Tu minu je mogla aktivirati životinja jednako kao i ljudsko biće, što nije prvi put. Nismo mogli zaključiti sa sigurnošću da je u pitanju Alija.
Tamo nismo mogli ni zaviriti (tu su nepregledne livade koje kontrolišu Srbi) da bi našli mjesto eksplozije, pa smo se vratili na Trasu (iznad Jelika), zborno mjesto za sve nas. Naš povratak je čekao kurir koji nas je obavijestio da će nam u toku noći doći pojačanje iz ostalih dijelova Žepe, radi kontroliranja terena Bokšanice tako da trebamo biti spremni da ih rasporedimo. Poručeno nam je da se sutra treba održati mala smotra uz prisustvo komande TO u Ćumornici (zaseok Brdo). Vidjet ćemo sutra što se planira i sugerira, dok ću večeras prespavati u ”mojoj sobi” ako uhvatim san koji mi bježi.
Nastavice se