Ranjenici u minskom polju
Ponedjeljak, 25. maj 1992. god.
Krv, jauci, izvlačenje ranjenih pod kišom granata, okončalo je današnji dan. Ponovo ranjenici! Ovaj put Adem Arnautović, momak koji po drugi put ima sreću da preživi i služi svim ostalim paćenicima. Pored njega je velike povrede zadobio i Idriz Isaković, a obojica su iz Živaljevića. Naišli su na mine na mjestu Vinkina Ograda, na samom vrhu Bokšanice, neposredno kod raskršća Žepa – Gakovine – Godimilje. Naša grupa koja se nalazila na oko dvije stotine metara od njihove na zadatku izviđanja, priskočila je u pomoć njihovoj manjoj grupi i zajedno smo ih izvukli odatle i prenijeli do Žepe. Konačno sam nakon tri dana ponovo kući, a razlog je ranjavanje pomenutih. Jučer se tokom cijelog dana čulo jako granatiranje oko Rogatice, Srebrenice, Sarajeva i Višegrada, isto kao i danas. Obzirom da nisam imao vremena i informaciju na vrijeme, nisam ubilježio da su Srbi prije dva dana žestoko granatirali selo Štitarevo, susjedno selo preko Drine (višegradska općina) i da se preostalo stanovništvo tog sela iselilo u Žepu.
Utjehu nalazim u bilježenju dnevnika
Oglavak, srijeda, 27. maj 1992. god.
Kao i mnogo puta do sada imam papira i neku pokvarenu olovku i u trenucima odmora pribilježim ponešto. Neki i negoduju na moje ponašanje, govoreći da nije dobro da Srbi dođu do naših informacija. Da bi Srbi došli do mojih zabilješki moraju me prethodno ubiti i tad bi našli samo ono što bi možda pribilježio taj dan. Moj komentar obično izgleda ovako: sve što sam bilježio i što ću bilježiti je sušta istina, nažalost, a uopće me ne intersuje šta misle drugi. Još uvijek vjerujem da postoji realnih i savjesnih Srba koje moje zabilješke ne bi iritirale i vrijeđale u cijelosti, pored toga što njihovi sunarodnjaci i dalje u stopu prate direktive Karadžića. Ne pravdam se nikome pa ni njima i kad spominjem radnje koje se događaju na očigled svih i pri tome kažem Srbi zapalili, ubili, opljačkali, srbočetnici, agresori, itd, ne zanima me hoće li povrijediti poštene Srbe. Istina je nažalost takva, a kome smeta to što rade neka ih zaustavi i ako ih boli takva istina ili se u njoj prepoznaju, neka je čuvaju na svojoj savjesti, jer to nije moj problem. Zar da ne ubilježim današnji zločin koji se događa u selu Štitarevo, Kamenici, Prelovu, Klašniku… Tik do Žepe? Nekad, ako se preživi, moći ćemo da se podsjetimo ko nam je sve dolazio glave.
Tamo preko Drine i danas gore kuće. Pale ih sigurno oni što su nedavno uhvaćeni sa kantama benzina, a biješe im oprošteno i naši ih pustiše. To su Srbi, nikako Kinezi ili pak Albanci. Danas im se suprostavljaju male grupe paćenika dok brane nejač i svoje živote. Vatrenu stihiju koja guta kuće očigledno ne mogu da zaustave dok se mjestimično čuje odjek borbi. Da, tamo Srbi terorišu i pale. To je tako i druge verzije nema, svidjelo se to kome ili ne. A pošteni srpski svijet nek mućne glavom, ako nije već zaražen ”velikosrpskim projektom” i nek kaže da li sam u pravu ili ne. Uostalom čemu razbijanje glave o ne tako važnim glupostima. Srbi bi me ubili kao i svakog do sada koga su stigli, znali oni da ja bilježim ili ne jer Bošnjak sam, muslimanske nacionalnosti. Hoće da prekorače i Drinu i tu su na dohvat ruke svuda uokolo
Nastavice se