Niz Drinu vraćeno tijelo zaklanog Ibrahima Sulejmanovića
Petak, 22. maj 1992. god.
Tokom cijelog dana čulo se granatiranje sela Kamenica (Višegrad) i moglo se vidjeti kako ono gori. Danas sam kod kuće jer imam slobodan dan, kojeg evo remeti urlanje granata iz daljine. Neko ponovo gine, ostaje bez krova nad glavom, bježi… Vidljivi su stubovi dima s lijeve strane brda Stolovaš, preko Drine. Kamenica je znači napadnuta. Progone ih i pale. Evo neko je već došao do naše kuće. Neki kurir priča sa mojim Babom. Odoh vidjeti o čemu se radi, pa ako bude još nešto važno zabilježit ću u toku dana.
Istina je da goreg od goreg ima i da stvari idu u negativnom smjeru što ću objasniti u mom drugom današnjem ispovijedanju. Danas smo dobili naredbu da se mora usmjeriti pažnja na prostor oko Bokšanice, a kao rezultat toga je srpski napad na grad Rogaticu što je javljeno putem radiostanica koje sam spominjao. Lisica iz Rogatice je javio da je grad konačno granatiran nekoliko sati i da ogroman broj Bošnjaka bježi u pravcu prigradskih naselja prema Kozićima i da ima grupa koje su otišle prema Žepi. Danas se niko nije pojavljivao iz pomenutog pravca tako da se i dalje vrše izviđanja i dežure oko Bokšanice i Babljaka.
Došao sam uzeti hrane i odjeće jer najvjerovatnije se nećemo duže vremena vraćati kućama. Đedo se već vratio sa džume iz Žepe i priča da su dovedeni neki srpski vojnici koji su nekad jutros zarobljeni u otporu Kameničana. Kako se priča, ti isti vojnici, njih trojica, uhvaćeni su sa punim kantama benzina. U revoltu, pomislih, kako ih je trebalo pobiti bez razmišljanja, zbog zločina koji su počinili, ali sam i sam svjestan da se na zločin ne može, ne treba i ne smije odgovoriti novim zločinima. Doći i spaliti nečiju kuću koja je građena mukotrpno kroz decenije i pored toga sve to opljačkati, kao što su već uradili po Borici. Šta mogu da zasluže? Njima je potreban prijeki sud. Nažalost, ja se ne pitam. Ili možda na sreću.
Drugi gnusan zločin koji su kao poruku poslali ”čuvari mira” u Višegradu je tijelo Ibrahima Sulejmanovića koji je odvezao ranjenu djecu u Višegrad prije dva, tri dana, da bi se vratio plutajući niz Drinu do Žepe. Uočen je i izvučen. Uviđajem je utvrđeno kako je izmasakrirano tijelo ipak njegovo, a sudbina sirote dječice ostaje misterija kojom nas časte JNA, Užički korpus i domaći Srbi iz Višegrada. Jasna poruka, nema šta, a ipak neljudski način da nekog, ko je bio tako human i žrtvovan da spasi mala bića, ubiju i bace kao najgore smeće u Drinu. Ženevske konvencije o zaštiti i pravima ranjenih i zarobljenih za te luđake ne važe. Kakvim se samo divljaštvom, primitivizmom i nasiljem koriste. Spremni su na sve samo da udovolje abnormalnom psihijatru Radovanu i Srbiji.
Nastavice se