Dolaze četnici – vikendaši iz Srbije
14. maj 1992. god.
Misterije kao da tek počinju. Tragajući cijeli dan za nestalim osobama, a u nadi da ćemo ih pronaći, ostali smo bez pozitivnog rezultata. Meho i Zemka Bogilović su zadnji put viđeni prije progona Godimiljaca iznad sela Godimilje u improvizovanom šatoru od najlonske folije. U nadi da su još uvijek na tom mjestu, uspijevamo nekako pronaći tu lokaciju, ali na njoj su samo ostaci praznog šatora. Nažalost, nije ih bilo čak ni u širem krugu koji je načičkan poteznim i ovaj put nagaznim minama, koje susrećemo prvi put. Rekoše da su to mine koje se nazivaju A2 ili pašteta zbog samog izgleda. Komšije Srbi se služe svim raspoloživim sredstvima JNA, kako bi onemogućili bilo kakve pristupe prognanih Bošnjaka i time konstantno upozoravaju šta žele. Pomenuti izlazak iskoristili smo i za šire osmatranje terena koji kontroliraju komšije Srbi. Primijetili smo njihova utvrđenja na Pobrnici, Rošcu, Zečici, Kutezeru, kod kuće Dragana Lubarde, u Podljutači, dok se nanovo ukopavaju oko Babljaka i Godimilja. Na Sjeverskoj vire neke topovske cijevi. Vozila JNA su posvuda, kao da su dodijelili svakom pojedincu po jedno. Uočili smo kolonu autobusa koji su se spuštali sa Lijeske prema Borici. Bili su to sigurno ”vikendaši” (termin nastao za Srbijance koji dolaze uoči vikenda).
U našem kretanju od zapadne strane Bokšanice prema istočnoj strani, prema predjelu zvanom Tesla, susreli smo manju grupu koja je u potrazi za nama. Prije podne, oko deset sati, Hasib Žiga koji je bio smješten u mojoj kući, u želji da se domogne svog posjeda u Godimilju, otišao je gore. Nakon toga, oko jedanaest sati čula se eksplozija mine koju smo i mi čuli, ali je bilo podaleko da bi se znalo gdje je puklo. Tako je naša grupa koja je bila na pohodu prema istom mjestu gdje je Hasib otišao, srela mog Babu Muniba koji im je rekao da je Hasib otišao na Godimilje i da bi eksplozija mogla biti izazvana njegovim prisustvom. Shvativši da su premala grupa za upuštanje na zadatak pronalaženja Hasiba, a znajući da smo mi, nas oko dvadeset na Bokšanici, riješili su da nas potraže i da skupa odemo tamo. Nakon što smo se slučajno našli, uputili smo se prema mjestu locirane eksplozije do Neđine kuće ili Neđinog bunara, do prve najbliže srpske kuće Žepi sa strane Borike. Stigli smo tamo, oprezno izvidili teren i pronašli mjesto gdje je aktivirana mina. Vođeni pretpostavkom kuda bi se Hasib najbližim putem našao tu, lahko smo pronašli. Ali na tom mjestu gdje je pukla mina ostao je krvav opanak, pun Hasibove krvi. Bila je tu i njegova kesa sa ručkom, koji je ponio i ostaci zavoja i gaza kojim je previjen, uz mnogo tragova vojničkih čizama istih šara na đonovima. Značilo je da su pripadnici srpske vojske, locirani kod kuće Neđe Đerića, pronašli Hasiba (znajući gdje su postavili mine), ukazali mu prvu pomoć i odnijeli odatle. Bilo što da se desi u budućnosti sa Hasibom Žigom, lično bih krivio Neđu i njegovog sina Milana Đerića, koji su sigurno bili tad prisutni u svojoj kući i znali šta se radi. Oni su bili jedna dobra potpora četničkoj bandi na tom dijelu. Od danas, sudbina Hasiba Žige postaje nova misterija za sve nas. Odatle smo otišli kućama. Cijeli dan četnici su tukli mitraljezima i granatirali sve od starogorskih stijena (Drina) pa do Laza, kao da ne daju cijevima da se ohlade. Vraćajući se sa Bokšanice slušali smo grmljavinu topova oko Goražda.
Nastavice se