[b]Pisu:
Doc.dr.sc.Smajil Durmisevic
Ass.prim.dr.Jasminka Durmisevic- Serdarevic
[/b]
[color=#FF0000]
VAKCINACIJA – IMUNIZACIJA – CIJEPLJENJE JEDNO OD NAJVECIH OTKRICA MODERNE MEDICINE[/color]
Vakcinacija protiv zaraznih bolesti je jedan od najdjelotvornijih nacina zastite pojedinca ili cijele populacije od zaraznih bolesti. Inace, imunizacija moze biti pasivna i aktivna.
Pasivna imunizacija podrazumijeva davanje gotovih specificnih odbarambenih faktora, antitijela, koje je proizveo neki davalac. Ovakva zastita je brzodjelujuca, ali i kratkotrajna, nekoliko sedmica ili mjeseci, jer se primljena antitijela u organizmu primaoca brzo razgrade. Poseban oblik pasivne imunizacije je prenosenje zastitnih antitijela sa majke na plod u toku trudnoce.
Ova, prirodno stecena zastita protiv zaraznih bolesti koje je majka preboljela, stiti dijete u prvih tri do sest mjeseci zivota, dok se ne razgrade od majke prenesena antitijela u organizmu djeteta.
Aktivna imunizacija, vakcinacija ili cijepljenje, je postupak kojim se, davanjem odgovarajuceg zivog oslabljenog uzrocnika, raznim tehnikama umrtvljenog uzrocnika, njihovih dijelova ili produkata,
postize stvaranje odbrambenih antitijela, koja stite primaoca od zarazne bolesti.
Ovako stecena zastita moze biti visegodisnja, a kasnijim revakcincijama se moze pojacati i produziti. Krajnji cilj vakcinacije protiv neke od zaraznih bolesti je njeno iskorjenjivanje-eradikacija. Za neke bolesti se to i uspjelo. Variola ili tzv. velike boginje, kao teska zarazna bolest, je eradicirana.
Posljednji slucaj oboljenja u svijetu zabiljezen je 1977 god. Djecija paraliza je, takodjer, na nekim kontinentima eradicirana. U razvijenim zemljama svijeta, gdje se organizirano vakcinisanje djece vrsi vec decenijama, neke su zarazne boleti gotovo potpuno nestale – difterija, tetanus ili djecija paraliza,
dok se obolijevanje od nekih bolesti znacajno smanjilo, kao sto su krzamak, zauske ili veliki kasalj. Djeca ekonomski siromasnijih zemalja su izlozena znatno vecem riziku da obole ili umru od zaraznih bolesti, za koje danas postoje vakcine, jer njihove vlade ne mogu ili ne zele odvojiti sredstva za nabavku dovoljno vakcina.
Tako se procjenjuje da u svijetu godisnje umre oko tri miliona djece od bolesti koje bi se mogle sprijeciti pravovremenom vakcinacijom. U zemljama bivseg SSSRa je, u periodu od 1990. do 1994. godine, od difterije oboljelo 150.000 a umrlo 4000 djece.
Od komplikacija velikog kaslja u svijetu umre 340.000 djece godisnje. Zbog toga sto nisu vakcinisana, od krzamaka u svijetu godisnje umre oko million djece.
Vakcinacija protiv hemofilusa inffluenzae B se ne vrsi u zemljama u razvoju, pa zbog komplikacija ove infekcije u tim zemljama godisnje umire oko 700.000 djece.
Sistem organizacije vakcinacije nije isti u svim zemljama. U nekim zemljama, kao i u nasoj zemlji, vakcinacija je zakonom obavezna. U nekim drugim zemljama je to prepusteno na volju pojedinca roditelja ili staratelja i zavisi od zdravstene prosvjecenosti stanovnistva te savjesnosti i entuzijazma ljekara i drugog zdravstvenog osoblja. Provodjenje vakcinacije moze biti kontinuirano ili kampanjski. Kampanjsko vakcinisanje se provodi u uslovima lose organiziranosti primarne zdravstvene zastite i provodi se dva do tri puta godisnje.
Obuhvata veci broj djece odjednom, neovisno o dobi svakog pojedinog djeteta. Kontinuirana vakcinacija je zaseban program za svako dijete i izvodi se prema kalendaru u optimalnoj zivotnoj dobi za svako dijete individualno. Ovaj nacin vakcinacije se obavlja tokom cijele godine. Prednosti ovog nacina vakcinacije su u tome sto ga provode ljekari koji su u kontaktu sa djetetom od prvih dana zivota i vakcinacija se obavlja u dobu i uslovima optimalnim za svako dijete pojedinacno. Na ovaj nacin se, uglavnom, vakcinisu djeca u nasoj zemlji, u djecijim dispanzerima i ambulantama porodicnog ljekara.
Prema svom sastavu, vakcine mogu biti bakterijske ili virusne, zive atenuirane – oslabljene ili nezive – inaktivne. Neke vakcine su samo za jednu bolest, monovalentne, a neke su kombinovane za vise bolesti, polivalentne. Prednost polivalentnih vakcina je u manjem broju pojedinacnih doza, sto znaci i manje uboda, pa time i manje trauma za dijete.
Vakcinacijom se postize visok stepen zastite, ali ne i apsolutna zastita. Istina, rijetko se dogodi da vakcinisano dijete oboli od zarazne bolesti, protiv koje je blagovremeno dobilo adekvatnu vakcinu. U tim slucajevima je bolest najcesce blagog toka, sa rijetkim komplikacijama. Svaka vakcinacija je, kao i svaka druga intervencija, skopcana sa odredjenim stepenom rizika od nezeljenih reakcija.
Reakcije su razlicite za razne vrste vakcina. Mogu biti lokalne i opce, lakse ili teze. Teske sistemske reakcije su rijetke, ali moguce. Treba znati, da je pojava komplikacije kod pobolijevanja od zaraznih bolesti znatno veca nego pojava reakcija na vakcine. Naprimjer, pojava teske reakcije – akutne encefalopatije poslije vakcinacije protiv krzamaka, je, prema podacima iz SAD-a, jedna komplikacija na milion vakcinisanih. Kod oboljelih od krzamaka se encefalitis javlja kao komplikacija u jednog pacijenta na hiljadu oboljelih. Uvodjenje novih tehnologija je doprinijelo da se proizvode i vakcine koje daju manje reakcija, a daju bolji imuni odgovor, sto znaci i bolju i sigurniju zastitu od zaraznih bolesti. Uvodjenje acelularne vakcine protiv velikog kaslja pokazuje, uz kvalitetnu zastitu, i smanjenje neurogenih komplikacija
. Od 1995. godine u Sjedinjenim Americkim Drzavama se proizvodi inaktivna vakcina protiv djecije paralze, koja daje manje nezeljenih reakcija. Pojava teske komplikacije paralitickog poliomijelitisa, koji se javlja u 2-3 slucaja na milion vakcinisanih, uticala je na uvodjenje inaktivne vakcine protiv djecije paralize umjesto dosadasnje peroralne, zive, oslabljene vakcine.
U nasoj zemlji kalendar vakcinacije obuhvata zastitu od deset zaraznih bolesti, ito: tuberkuloza, hepatitis B,difterija, tetanus-zli grc, veliki kasalj, hemofilus influenzae B infekcija, polionijelitis, krzamak, rubeola i zauske. Vakcinacija se vrsi prema vremenskom rasporedu, kalendaru vakcinacije:
Odmah po rodjenju dijete dobije vakcinu protiv tuberkuloze- BCG vakcina i prvu dozu vakcine protiv hepatitisa B – HBV vakcina. Nakon mjesec dana dijete dobije drugu dozu HBV vakcine.
U trecem mjesecu zivota dijete dobiva prvu dozu vakcine protiv difterije, tetanusa i velikog kaslja – DiTePer vakcina, prvu dozu vakcine protiv poliomijelitisa i hemofilus influenceB infekcije – polio i HiB vakcina.
U cetvrtom mjesecu dijete dobiva drugu dozu difterije, tetanusa i velikog kaslja, poliomijelitisa i hemofilus influenceB infekcije. Sa sest mjeseci starosti dijete dobije trecu dozu DiTePer i polio vakcine i trecu dozu HBV vakcine.
U trinaestom mjesecu se daje MRP vakcina protiv krzamaka, zauska i rubeole.
Ovim je primovakcinacija zavrsena.
Revakcinacija se obavlja sa osamnaest mjeseci vakcinom protiv poliomijelitisa i vakcinom protiv hemofilus influence B infekcije.
Revakcinacija DiTePer vakcinom (protiv difterije, tetanusa i velikog kaslja) vrsi se u petoj godini zivota, skupa sa drugom revakcinacijom polio vakcinom – protiv poliomijelitisa. U sestoj godini zivota se djeca revakcinisu MRP vakcinom (protiv krzamaka, rubeole i zauski).
U skolskom periodu djeca dobiju jos jednu revakcinu protiv difterije i tetanusa i poliomijelitisa, u cetrnaestoj godini, te u osamnaestoj godini revakcinu protiv tetanusa.
U cetrnaestoj godini se revakcinisu i djevojcice protiv rubeole koje do tada nisu redovno vakcinisane protiv ove bolesti.
Napominjemo, jos jednom, da sistem vakcinacije nije isti u svim zemljama, te da se ponesto razlikuje od zemlje do zemlje. Roditelji koji zive u tim zemljama sa svojom djecom, trebaju se informisati i upoznatim sa nacinom i programom vakcinisanja djece u toj zemlji te se pridrzavati toga programa.