LAŽ I ISTINA
Mustaj-beg Teskeredžić, jedan od uglednijih i imućnijih travničkih begova, opravi se u rano proljeće, čim su snijegovi okopnjeli i putevi se proputili, na dugo putovanje u carski Stambol. Pošao je da bi vidio sina, koji se tamo već treću godinu školovao na Velikoj medresi, i o kome su u usputni Travnik rijetko stizale vjesti, pa i one nepouzdane kad su dobre, a neprovjerene kad očinskom uhu nisu najpovoljnije. Imao je još jedan dobar razlog da krene. Neoprezno je, prije više od godine dana, trgovcu, prolazniku, zajmio veću svotu novca, a ovaj mu se, pošto je odagnao iz Travnika veliki dželep kupljenih konja i volova, ne javlja više, ne vraća mu dug, da se o kamati i obećanoj dobiti i ne govori.
Što u Stambolu, što u odlasku i na povratku, Teskeredžić se zadržao gotovo pola godine, znatno duže no što je vjerovao i mnogo više no što je obrekao domaćoj čeljadi. Stigao je kući tek pred jesen, kad su mu se ukućani već dobrano zabrinuli, a poznanici u čaršiji, pogotovo oni koji mu nisu bili skloni, već ga i otpisali, računajući da je nastradao na putu, samrtno se razbolio ili u Stambolu dopao neke krupne nevolje i završio u zatvoru i surgunu u nekom od manjih mjesta Anadolije.
Vratio se, međutim, u dobrom zdravlju i, po svemu sudeći, u odličnom raspoloženju. Za sina je utvrdio da je, istina, omršao i ublijedeo ali dobrog vladanja i u velikoj milosti svojih učitelja. Već je i dobio prvo, istina još skromno zvanje, koje će mu, sva je prilika, obezbjediti dalje i ubrzanije napredovanje u službi. Pa i sa onim stambolskim trgovcem, porijeklom Bosancem, pošlo mu je za rukom da uspješno riješi spor i, što milom, što silom, uz pomoć uticajnih prijatelja, natjera ga da mu ispovrti dužni novac. Koristio je priliku da poseti Izmir, na povratku se ustavio u Jedrenama i još nekim većim mjestima, a uz put, u bazarima i bezistanima, nakupovao i svu silu stvari koje je teško nabaviti u Travniku, pa među ostalim, i lijepe ćilime kojima će ukrasiti kućni selamlik. Na dobrome hatu, sa karavanom tovarnih konja i u pratnji nekolicine naoružanih seiza, ujahao je u Travnik oko podne, šenlučeći i izmećući puške.
Vijest se odmah pronijela čaršijom, pa i cijelim mjestom. Jedva je imao vremena da se ispozdravlja sa domaćom čeljadi i da na miru ruča. Nije stigao ni da se čestito odmori od napornog puta a već su njegovoj kući počeli da pristižu gosti, rođaci, komšije i prijatelji, da ga sretnu, pozdrave se sa njim, a, bogme, i priupitaju ga šta ima novoga u velikom svijetu i šta se čini u Stambolu i Velikoj porti, sa koje ni u vezirski Travnik ne stižu često gosti, a sasvim rijetko domaći ljudi kod kojih je serbez raspitivati se i slobodno sa njima o svemu porazgovarati.
Svi su lijepo i srdačno primani, kao o domaćem veselju. Kako su stizali, služeni su kahvom i gošćeni slatkim i šerbetom, a Mustaj-beg, koji im je došao nekako važniji i krupniji no što je pošao, srdačno je sa svima pričao. Odlazili su omađijani slikama koje su se pred njihovim unutrašnjim očima otvarale. Ali, pošto bi se vratili svojim kućama i pokušali da saberu šta su čuli, a svojima ispričaju šta su saznali, pokazalo se da su se sve te mnogobrojne riječi i vruci rečenica svodili samo na to da je Mustaj-begu u Stambolu bilo lijepo i da tamo ima mnogo čega značajnog i zanimljivog da se vidi.
Nije htjeo ništa da im kaže o onom što nisu smjeli da ga pitaju, a što ih je u stvari najviše zanimalo. Bilo je očigledno da je Mustaj-beg na tom putovanju izučio stambolsku mudrost da oni koji rado i mnogo govore, a spremno na pitanja odgovaraju, nikad ništa značajno ne kazuju
Držeći se čaršijskog reda koji žurbu smatra svojstvom ljudi nižega soja, a svako ispoljavanje radoznalosti osuđuje kao znak prostaštva i nevaspitanja, poslednji se na kapiji Teskeredžića kuće, tek predveče, kad se već mračilo, pojavio travnički kadija, Aziz-efendija Čaušević, posle Mustaj-bega najznačajniji i najugledniji Travničanin.
U crnom kaftanu, sa bijelo-žutom ahmedijom oko fesa, odloživši na vratima firale, ušao je Mustaj-begu, pošto su odvojeni i otpravljeni svi zaostali gosti.
Namjestili su se u selamliku, po kome su već prostrti ćilimi, donijeti sa puta. Tiho gazeći prišla im je posluga i prinijela im meze i rakiju, pa sad dvojica glavara, susjeda i prijatelja, na miru mogu da razgovaraju i sa merakom da akšamluče. Otvoreni su široki prozori, pa u sobu uvire svjež vazduh, pirka lak vetar koji razgoni dnevnu sparinu a u bašti, pod kućom, šušti lišćem te se čini kao da je travničkom dolinom, ispod Teskeredžića kuća, potekla velika rijeka.
Mustajbega još drži dobro raspoloženje, pojačano kućnim rahatlukom i popijenim pićem. Slobodno, po domaći, podvio je noge na šiljtetu, dugim čibukom šara po podu ispred sebe, a prema svome gostu drži se pomalo pokroviteljski, dobronamjerno, ali i za zehru gotovo podsmješljivo, otprilike kao šeherlija prema posjetiocu stiglom iz kasabe, i ozbiljni, spečeni, Aziz-efendija to osjeća, ali se ne buni i pretvara se da to i ne primjećuje. Nagnut naprijed, prema razgovornom domaćinu, pažljivo sluša, mnogo i često pita, klima glavom kao da na nekom nevidljivom rabošu bilježi odgovore, a jedva skriva zavist što on, uza sav svoj ugled i važnost svoga zvanja, još nikad nije imao prilike da se uputi na tako daleko i tako značajno putovanje.
Otežući svaku riječ, kako bi dobio vremena da se sjeti šta bi još želio da sazna, treći put se obraća Mustaj-begu istim pitanjem:
– Bio si, kažeš, u Stambolu. I srećno se otuda vratio?