DRVO ŽIVOTA NURE BAZDULJ – HUBIJAR
DRVO ŽIVOTA
Bio je mjesec Ramazan. Sjedio je uz majku čekajući da se upale kandilji na džamiji i da otac iz Ramizove pekare donese vruće lepinje.
Majku je prije dvije godine udarila moždana kap. Pri otpustu iz bolnice ljekari su ga uvjeravali kako će se vježbanjem i lijekovima za nekoliko mjeseci majčino zdravlje vratiti u staro stanje. Ili su se prevarili, ili su ga svjesno zavaravali. To nije znao niti je time razbijao glavu. Tek, majci je iz mjeseca u mjesec bivalo gore, pokretljivost se smanjivala, bolovi pojačavali. Za Ramazana bi često tiho plakala što ne može postiti.
Brinuo se za majku kao za dijete.
– Što će biti kada odem? – često se pitao, a nešto bi zapeklo u dubini umornih očiju. Tu je otac, zdrav i jak, i tetka je blizu, ali ničija ruka njoj neće biti blaga poput moje. Ali, zar ja nemam pravo na svoj život kad sam ga istom našao? Onaj do sad, punih četrdeset, bio je poput teške, crne bosanske noći – mislio je, bacio pogled kroz prozor i vidio da kandilji gore.
Upitao se šta je sa ocem, davno se trebao vratiti i baš u tom času čuo korake koji se žurno približavaju.
Bila je Amina, djevojka iz susjednog sokaka, sva nekako ošamućena kao u pijanstvu. Ponavljala je isprekidano, drhtavo, dvije riječi koje su polako dopirale do svijesti: Umro je…
Otac je pao kao proštac silazeći niz dva stepenika Ramizove pekare. Sjatili se rijetki prolaznici, prodavci iz okolnih trgovina, neko je zvao Hitnu pomoć, došla su kola koja više nisu mogla pomoći. Ljekar nije znao je li umro od srčanog udara ili naprasne smrti uzrokovane nečim drugim, ili je u pitanju bio nesretan slučaj.
Toga dana je pao prvi snijeg, a kako je vladala studen, na stepenicama se uhvatila ledena skramica. On je pao udarivši o stepenik potiljkom. Svi prisutni su jasno vidjeli u crveno obojen pramen sijede kose baš na mjestu gdje glava prelazi u vrat. Bilo kako bilo, tijelo su odvezli, sasim malo krvi u vidu nepravilne pruge saprao je pekar toplom vodom koja se u času sledila.
Tu su noć presjedili u užasnoj tišini što se razlila velikom sobom. Pred zoru je na četvoro poderao avionsku kartu za Phoenix.
Zima bila blaga, ali nezamislivo duga. Čežnjivo, kao što djevojčica kad se preobražava u djevojku čeka prvi poljubac, čekao je proljeće nadajući se da će vedrina sunčanih dana ublažiti bolnu grimasu koja je izobličila majčino lice, da će proljeće iz neiscrpnih izvora svojih sokova i njoj darivati koju kap.
Proljeće je došlo, priroda se rasanila, razbudila pa bujala, a majka venula. Kako su dani odmicali sve više se bojala smrti. Vremenom, smrt je postala stalna prijetnja, malo-malo pa bi se trzala, podizala glavu i uplašena pogleda zurila oko sebe kao da će je vidjeti. Često je bio rasijan, mnogo toga počinjao, ništa privodio kraju jer su ga misli o načinu kako da bar malo razvedri majku naprosto raskidale. Nije pomagalo egzotično voće ni najbolji kolači, ogrlica od žada kakvu je dugo željela, par žutih papiga od kojih je jedna svako malo kreštavo izgovarala: Živjeli. Nisu pomogli ni novi cvjetni zastori, stočić na rasklapanje na kome joj je servirao jelo, šolja za čaj na kojoj je pisalo I love mum, meke, tople termo čarape, češljići kojima joj je podizao kosu. Ubijao ga je pogled koji ga je slijedio, od koga ni u san nije mogao pobjeći, pogled iz koga je jasno čitao: Bojim se. Ponekad bi mu pucao film, gadio se njenoga beskorisnog straha, kad dođe čas, bijega nema, psovao bi u sebi, mrštio se i izlazio vani. Pa joj je zamjerao što nikad nije ni spomenula, kamoli upitala žali li što je zbog nje ostao, što nikad čak ni ne registrira kada njega muči čir ili glavobolja, što ga nikad ne upita je li se umorio, zašto je tako tih, zašto bar na pola sata sa prijateljima ne ode na piće, što nikada nije kazala kako u sobi može zapaliti, svirati, upaliti tv ili radio. Nije ga pitala boli li razdvojenost od onih kojih voli, žene i kćerke, boluje li za njima, da li mu misli na njih dvije remete san pa do kasno u noć koracima bezbroj puta mjeri svoju sobu. Jest, falile su mu, stajale vječno kao kost u grlu, suze bi se zacaklile kada bi pred njima oživio sliku njegove nasmijane djevojčice pjegava lica. Onda bi huja prolazila, pomirljivo bi prihvaćao majčinu sebičnost da je samo ona važna, da samo ona ima pravo žaliti se, bolovati, plakati. Zapravo, vraćao se u svoje uobičajeno stanje, stanje u kojem mu je, nakon što je kušao sav jad i čemer ovoga svijeta, za sve bilo svejedno. Kopče koje su njega vezivale za život, sva ljepota, sva buduća sutra, polako su se gasili i zgasnuli. Jedino što ga je još držalo, kad se već opredijelio za ostanak, bilo je uljepšati život nekom kome je bio potreban.
U jedno ljubičasto predvečerje, predvečerje u kakvima počinju nove ljubavi, kada se rađaju snovi, kad kao nikad prija pivo i cigareta u kafanskoj bašti, naišao je pored cvjećarske radnje. Zastao je, ušao i gledao mnoštvo ruža, irisa, gerbera, margareta. Zamolio je cvjećarku da aranžira buket. Dok je djevojka odabirala cvjetove pogled mu je lutao po saksijskom cvijeću. Među palmama, fikusima, filodendronima, azalejama, vidio je neobičan cvijet. Zapravo, ni cvijet ni drvo. Biljka je imala čvrsto kratko stablo ravno odrezano na kojih dvadesetak centimetara od zemlje iz čijeg je bočnog dijela raslo tanje, mekše stablo koje se račvalo u mnogo sabljastih, zelenih, sočnih listova. Upitao je djevojku koja je to biljka, a kad je odgovorila da je to drvo života, u trenu je promijenio odluku.
– Oprostite, predomislio sam se. Radije ću njega uzeti. – kazao je nekako zbunjeno.
Majka ga je dočekala u postelji s tugom u očima, sa smješkom na modrim usnama. Poljubio ju je u vruć obraz.
– Kupio sam ti drvo života – kazao je, spustio saksiju na pod i skinuo papir u koji je bila uvijena. Bacajući ga, u kanti za smeće primijeti kore od limuna.
– Ovaj put ih je zaboravila baciti kroz prozor.
Znao je on, dobro je znao kako majka i nije slaba kakvom se čini, da za njegova odsustva sebi priušti neko sitno zadovoljstvo uklanjajući potom tragove, brižljivo i oprezno kao da čini nešto nedozvoljeno.
Ugrizao se za usnu pa vratio u sobu.
Svakodnevno je brisao prašinu sa listova koji su iz dna u dan bili bogatiji, zeleniji, visočiji. Zalijevao ga je srijedom, ustajalom vodom koju je obogaćivao smjesom minerala kupljenoj u biljnoj apoteci. Ako bi neki list počeo s vrha žutjeti, gledao je na to kao upozorenje, loš znak, pa bi ga pažljivo, tankim makazama odsjecao tik do stabla.
Moglo bi se reći da je na neki način bio sretan, onoliko koliko to može biti rođeni melankolik, predodređeni gubitnik. Kad bi s njegovim ulaskom zgasle oči oživjele, zaboravljao je na, sad mu se činilo, davnu želju da počne negdje daleko, tamo gdje ga je čekaju one koje voli. Više ne čekaju, tako je napisala na razglednici s poštanskim žigom Phoenixa.
Kad bi se javljali bolovi a staračke oči počele suzama kruniti, hvatao je listove za same vrhove, dizao cvijet zajedno sa saksijom.
– Vidi, bona, mama, kako je tvoje drvo života čvrsto – govorio bi. – Dok je ono dobro, obećavam da ćeš i ti biti.
Riječi su gotovo uvijek djelovale ljekovito, suze bi presahle a tiha vatrica nade palila se u očima.
Tijekom zime je držao saksiju daleko od radijatora, u proljeće je iznio u hlad balkona da proljetno sunce ne sprži listove što su samo čuvali uspomenu na prethodno proljeće, ljeto, uspomenu koja ih, dakako, ne bi mogla zaštiti. Suvišno je kazati koliko je volio to drvo, kao da uistinu od njegovog života zavisi i onaj drugi zbog kojega se mnogo puta i mnogo čega odrekao.
Zima se otimala, no osjećalo se kako izdiše. Jednog popodneva majka ga je dočekala vedra, razdragana, kakva je nekad davno bila.
– Pogledaj – kazala je glasom u kome nije bilo ni slabosti, ni prenemaganja, ni tuge.
Pratio je njen pogled do biljke u saksiji i vidio kako se iz stabla pomolio novi izdanak.
– Tvoje drvo života se porodilo – kazao je smiješeći se.
– To si ti – kazala je majka i slabašno mu stegla ruku.
Život je tekao jednoličan, zamoran, mučan. Često su uvečer šutjeli kao dvoje ljudi koji više nemaju šta reći jedno drugom. On se umorio od tetošenja, kuraženja, bdijenja, ona kao da je žalila što ipak nije otišao. Jedne noći, prije nego što će otići u svoju sobu, tiho je prošaputala kako je za ljude kao ona najbolje rješenje Dom za umirovljenike. Njena penzija može pokriti troškove boravka, neka on mirne duše ide onima kojima je potreban, uz koje mu je i po Božijim i po ljudskim zakonima mjesto. Otvorio je usta da joj protivuriječi, ona mu je prstom dala znak da šuti.
– Ne samo da se neću ljutiti, naprotiv, to je moja posljednja želja. Već sutra se raspitaj za mjesto… Neću biti sama. Ponijet ću moje, mislim naše drvo života. O ovome razmišljam od dana kada se drvo porodilo. Na njemu si, ti to znaš, neuporedivo dragocjeniji ti.
Oboje su pogledali stablo u saksiji, mladi izdanak što je polako a sigurno jačao. Onda su pogledali jedno drugo. U majčinim očima odlučnost nije bila hinjena.
– Poslušaj me, molim te. Već sutra se raspitaj.
Bila je to jedna u nizu onih noći kada se san samo šunja ali nikako ne dolazi. Duga, crna, teška.
U pansionu je odabrao sobu, udobnu, jednokrevetnu, s pogledom na park. Provirio je u trpezariju i vidio mnoštvo lica sličnim majčinome, sva na neki način nalik jedno na drugo. S upraviteljicom se dogovorio oko pojedinosti. Kao istom probuđen iz ružnoga sna žurio je prema autu, palio ga i polako dodavao gas. Zamišljao je lice svoje žene dok čita poruku, dok je prenosi pjegavoj djevojčici. Kad je izašao iz okuke vidio je psa. S naporom se vukao preko ceste. Neće stići preći. Munjevito je savio volan na suprotnu stranu ceste. Posljednje što je vidio bio je veliki, džinovski šleper tik ispred sebe. Bilo je kasno i za krik.
Majka je skuhala je i popila šoljicu kafe, saprala posuđe, vratila ga u kredenac pa je polako, tražeći oslonac u zidu ili komadu namještaja pošla u krevet. Nestrpljiva kao nikad čekala je njegov dolazak, svako malo pogledala vrijeme na zidnome satu. Prolazeći pored saksije, nešto zapara u očima, ostavi odjek u grudima. Ponestade joj daha, a srce zadrhta. S nevjericom i užasom pruži ruku i dotače izdanak. Ostao joj je u ruci, mlitav, uvenuo.
Nura Bazdulj-Hubijar