Nura
Znala je da dolaze. Znala je da dolaze ima šest mjeseci i nije brojala dane. Dani su se sami brojali. Čekala je na ovo više od sedam godina i spremala se. I bojala se da spremna nije bila. Midu, svog sina, nije vidjela više od pet godina, snahu više od sedam, a djecu nikad, osim na slikama. Kad su najavili da dolaze, a to je bilo za šest mjeseci, k’o da su je zatekli. K’o da dolaze sutra. Vrijeme brzo leti, mislila je. Ustala je sa kauča ipočela pospremati kuhinju. Od nervoze. Zapaljivala je već zapaljenu cigaru.
Prvo nije imao para, nekoliko godina, dok se nije snašao, a poslije nije imao vremena kad se snašao, razumjela je Nura amričke priče, mada u Americi nikad nije bila. Ali znala je da će doći, kad tad, ali će doći. Pripreme za doček su, zapravo, počele već sutradan. Treba okrečit, nove jorgane za djecu kupit, nakuhat hrane. Znala je dobro šta Mido voli, šta je volio. Vratila joj se volja za životom. Jel’ ranoza krečenje? Jest, ali nije za dogovor. Našla je majstora od četke i detaljno ugovorila datum. Stan će biti k’o nov, sedam dana prije njihovog dolaska. Ni pušit neće u stanu. Ide na balkon. Da djeci ne smrdi, razmišljala je. Proleti šest mjeseci k’o dlan od dlan i sad su se samo sati brojali do dolaska Mide i njegovih. I njenih. Novi jorgani, forange, stoljnaci, cvijeće na balkonu, sve je bilo uredno i spremno. Najradije bih ovih nekoliko dana ptišla da spava kod nekog drugog, da ne naruši ovaj red pospremljen za njih. Da počne kuhati još je rano, ali nije da se i frižider napuni. Rano je još za sve, ali bi najradije sad počela i ne bi stajala dok se oni ne pojave na vratima. Kupila je i dvije nove svilene košulje kod Kineza. Sebi inače nije ništa novo kupila ima pet godina. Ne treba joj. Da se djeca ne prepadnu, mislila je. Poslije je kupila i dvije suknje, pa dva dana prije dolaska zakazala kod frizera i trajnu da da. Eto, kak’a sam, trajnu nisam dala skoro deset godina.
Priprema za doček njenog sina Mide i njegovih kod Nure su trajale šest mjeseci. Najteže je bilo zadnja četiri dana pred njihov dolazak. Oka nije mogla sklopiti. Od kad joj je umro Ramiz, a ima tome četiri godine, nije više razmišljala. Njie htjela, al’ misli su same išle. Nije Mido mogao tad doći na dženazu ocu. Kaz’o je da mu nisu dali u firmi. Čim dođu, dobro, ne isti dan, nego sutra, idu na groblje. Volio je Mido oca više nego nju i bio vezan za njega. Tako je planirala, to bar može planirat, a ostalo nek oni sami odluče. Sve što je zamislila učinilo joj se neprikladnim, tako da je odustala od bilo kog plana. Nije tačno znala ni koliko ostaju, mada joj je Mido na telefon rekao, daće poslije malo na more, da djeca vide.
Sačekala ih je na aerodromu i rezervisala dva taksija. Jedan je malo, mislila je. Midu je odma’ prepoznala! Jest da je smrš’o i malo se uozbiljio, al’ je to onaj njen isti Mido, k’o daga je juče vidjela. Snaha se udebljala i sad se boji u crveno i trepće očima više nego nekad. Djece ne može da se nagleda. Djece njenog Mide. Samo da je ramiz živ da vidi djecu, mislila je i plakala, od sreće ili žalosti, nije znala, ali je plakala. Nisu tu noć sjedili dugo. Umorni od puta, svi su brzo zaspali. Nura je čekala zoru, ko zna koju tih dana. Osluškivala hoće li ko ustat da kafu pristavi, da doručak spremi. U stanu je bilo hrane ne za četiri gosta, nego za četrdeset, najmanje. I to kakve! Djeca valjda isto vole što i Mido.
Gosti su ustali oko dvanest. Kafa se popila, a Nura nije skidala oči sa unučadi, pa joj se učinilo da se zbog toga djeca osjećajunezgodno, te da je i ne gledaju, a od stida izmeću sebe pričaju američki. Znaju oni naš, objašnjavao joj je Mido, slabo govore al’ razumiju. Amerikanci su ti oni, moja stara. Nek su ti samo živi i zdravi, pa bili i Amerikanci, rekla je Nura. Nakon doručka svi su otišli. Djeca su pitala ima li neki restoran gdje se može pojesti hamburger i frnč frajz. Vratili su se kasno. Nura nije spavala i čula ih je, al’ nije htjela izlaziti iz sobe, da im ne smeta. Sutra je isto bilo. Pričala je malo sa Midom, uz kafu, i pokazivala mu na zidu slike koje je stavila, a koje je on slao iz Pensilvanije. Uz slike je bila i karta Svijetana kojoj je penkalom Nura povukla liniju od Pensilvanije do Sarajeva. Mido je pušio cigaru za cigarom, a snaha požurivala familiju da ne zakasne u obilazak grada. Vratili su se opet kasno. I opet je Nura čula al’ nije izlazila.
Sutra joj je uz kafu snaha pričala kako je ovdje sve prljavo i primitivno, a da kod njih u Americi toga nema. Mido je dodao da više nema stare raje, djeca su između sebe pričala američki i slušala neku muziku na ušima. Poslije su svi opet otišli. Sutra su rekli da idu na more, a snaha je dodala da će sa svojim roditeljima, koji su inače živjeli sa njima u Pensilvaniji, dogodine ići u Las Vegas, a ne u Bosnu, jer je ovo veliki primitivizam. Uspjela je na odlasku samo da Midi da kovertu s parama i da mu kaže, da te pare više trebaju njemu nego njoj. Posle je Mido vidio da su to bile parekoje je on njoj slao, a i nešto više. Na kraju su rekli da će se možda vratiti u Sarajevo na povratku, ako budu imali vremena. A očito da vremena nisu imali. Da je nebi zvali da ide sa njima, rekla je prije da neće ići, jer ne podnosi vrućinu i da za nju u ovim godinama nije more, te da se oni dobro provedu. Kad su otišli sjetila se da nisu otišli Ramizu na mezar, te je odlučila da sama sutra ode i sve mu ispriča. Nije im ni rekla da je do Ramiza zakupila sebi parcelu za grob i da se ne sikiraju, ako joj šta budde. Sjetila se posle da mnogo šta nije rekla, što je htjela. S jeseni, u Sarajevu brzo padne mrak, već oko pet. Sjedila je Nura u mraku pored otvorenog prozora i razmišljala o njenom Midi i njegovim. Mislila je kako je njima teško samima, negdje daleko u Pelsinvaniji.
Dalibor Bilić
Pročitah ovu kratku priču Dalibora Bilića, pa se odlučih da je postavim kao moj 100-ti post na ove naše predivne stranice i upitah se koliko li je samo majki k’o Nura po Bosni što čekaju na nas – njihove sinove?