SIKTER!
Ako nam u onoj nasoj dragoj i premiloj postojbini ista ima bogato, to nam je jezik. Svasta znaju zlobnici kazat, pa i to da nema ni drzave Bosne, a jezika bosanskog pogotovo. A da nas ko pita znali bi sta bi rekli: sto vise znamo ovaj norveski, svedski, danski, finski engleski… to nam je (ne bi covjek vjerovo, al tako je) sve lakse vidjet da na vaskolikom dunjaluku boljeg jezika s kojim se i sa manje rijeci moze vise kazat od nasega sto se govori i pise u Bosni i Hercegovini – nema.
Mi se medjuse nemamo razloga lagat – takvi smo kakvi smo, i mene nije stid priznat da sto vise govorim norveski sve bolje vidim da ga sve manje gvorim, a da se sve bolje njime sluzim. To mu ga dodje ko da mi je norveski gradski autobus, da prostis!
Tvoj jezik je tvoja kuca, burazeru. U njemu se osjecas ko kad se razgacis, pa turis noge na stolic i pijes pivaru iz flase!
Evo uzmi samo kad se kome u nas pod prozorom djeca zaigraju i zakeraju lopte nakon skole, ne vodec brigu da je tamo neko zalego da odmori i otpuhne sto od irgeta, sto od dobra rucka, sta ce vam se dogodit? Taj ce ti dobri covjek durat dok uzmogne sve kontajuc: sta ces djeci! Njihovo i jest da skacu i galame!
Al kad mu bas dokundisu ustace na noge, lagano otvorit prozor i viknut:
– Neka !!!
Ej, u toj jednoj jedinoj ti je sve kazano i da hoce da se odmori u miru, i da mu ceif kvare i da bi moglo biti i degeneka ako se ne smire ili ne uklone i svasta jos. Kako se to sve zna u jednoj rijeci nemam pojma. Ja ti nisam strucnjak za jezik, ali znam ko i vi da je to bas tako.
Il uzmi kad se komsije ili susjedi posvade, al bas nako zaoprave, pa jedan drugom nesto pocnu ko da prijete.
Odasilju strijele, al ne dolaze licno vec nadju nacina da neko prenese. Oba ljuta, al valja opet i obraz sacuvat da komsiluk ne pomisli da se ne daj boze prepo, pa ti sad vidi. Na los haber valja nesto i odhaberit, al jok previse neg nako. Onda ti on mahne rukom na komsijske prijetnje i veli:
– More mi pod prozor pljunut!
Sto tako? – ne znam, al mu je kazo i da ga se ne boji, a i da mu ne prijeti, samo ga pecka, al ga ne vrijedja, a nit izaziva da ga bas onaj drugi pod svoje uzme, neg ce biti prije da ga poziva da ne benavi, da on ima dobre volje da se pomire…
A reko sta je reko!
Il uzmi drustvo postarijeg svijeta koje lopte razbaci nedeljom prije rucka na meraji na gornjem Soukbunaru. Poslije tekme se obavezno svale Hami u kafanu i poruce mesa i pive “hladne ko ista”! E, haj ti kome ko iz Bosne nije objasni kakve to oni pive hoce i sta to “hladne ko ista” znaci? A znaci sve, jer hladnije i bolje pive od one sto je “hladna ko ista” beli na dunjaluku i nema.
S voljom i u dobroj namjeri mogo bi svako vako pokazati tima koji su to nesto zanijekali da mi u Bosni imamo svoj jezik, da se lako da rastabirit da ima, ako covjek hoce da cuje i razumije.
A ako nece, sta ces. Nece! Nije ovo bas da se mora, nista se ne mora bolan ne bio, ako neces. Al vala se ne mora, da oprostis, ni pljuvat i svadja zametat, a jos se manje mora za ono sto znas da ima i sto lijepo mores i vidjet i cut, vala gotov i opipat govorit da nema. I to zato sto hoce da bude samo njegova ona prava i najpravija.
Kad u nas neko nekom kaze: Sikter! – znaj da mu je beli puno kazo – i da mu se haman na vrh glave ispeo i da nikakav co`ek nije i da vise ni ni za kakva razgovora. Al vala kad nema druge valja je ponekad s merakom reci:
S i k t e r !!!
Aleksandar Domazet