–
ZRNO
Sjedio je stari Smajlaga sam u svojoj radnoj sobi u sutonu života i prebirao po uspomenama iz mladjanih dana kada je još bio u najboljim i najplodonosnijim godinama svoga bitisanja. Gledao je stare knjige koje je nekada rado citao. Onomad, one su bile nadahnuce njegovog životnog puta i ophodjenja sa sredinom u kojoj je živio. Gledao je stare slike, neke su bile vec otrcane, crno-bijele one sjetne i prve slike u boji iz sretnih dana sa svojom porodicom dok su još svi bili na okupu. Gledao je slike lijepih djevojaka sa kojima je nekada hodao. Medju njima je bilo dobrih i manje dobrih, lijepih, rasnih ili hrdjavijih koje su bile sa njim iz samo njima znanih pobuda…Mogao je imati sve i imao je sve a ono što mu je falilo postizao je sa zapanjujucom lahkocom. On sam je bio lijepo gradjen muškarac, dorastao, sa finim crtama lica i još ljepšim manirima u ophodjenju sa drugim ljudima, nadaren. Valjda je ta njegova nadprosjecnost i posebnost medju ljudima budila simpatije onih koji su ga sustretali. Kao covjek obdaren je mnogim vrlinama koje su si drugi ionako mogli samo poželjeti. A sada, on je sam, a njegovi najmiliji su vec podaleko odmakli svojim životnim putevima…
Uživao je na udobnoj stolici za radnim stolom i divio se cvatu i bujanju prirode na lijepom majskom suncanom danu. Sunceva svjetlost se je u kasnom popodnevu presijavala preko polica sa lijepo poredanim raznovrsnim knjigama. Jer stari Smajlaga je uvijek pokazivao zanimanje za sve što nas okružuje. Bio je cijeli život radoznao. U njegovim grudima je obitavao budan i živ duh. Samo neznani stranac se je mogao cuditi svim silnim priznanjima, diplomama i nagradama koje su u nizu znacajno pozirale u regalima i na zidovima.
Razgledao je po enterijeru a zatim bacio pogled na jednu zbirku djecijih prica koja je pripadala njegovom unuku. Mnogo je volio unuka. To valjda cine svi djedovi, jer se kroz unuke vracaju ponovo i u svoje djetinjsvtvo i postanu sa njima mladji..nauce se ponovno igrati pa onda iskreno radovati i diviti jednostavnim stvarima života. Zbirku prica je kupio na jednim od mnogobrojnih poslovnih putovanja a sada poželi i on sam da vidi o cemu te price govore. Otvorio je prvu stranicu i poceo citati pricu o lavu i njegovoj hrabroj borbi za pravdu i borbi za one koji nisu bili u stanju boriti se sami za sebe. U njoj nikada nije posustao. Lav je ostao i u najtežim danima odan svome pozivu i onom za šta se bori.
Onda je radoznalo listao stranice i našao pricu o starcu i mudrosti kojom je probudio jednog ocajnika vec godinama klonulog od teške borbe protiv sebe i sopstvenih poroka. Uglavnom, prica gvori o tome da mu je starac jednom prišao i rekao kako se on smatra najsretnijim covjekom na svijetu. Možda ga ocajnik nebi ni primjetio, možda ni pogledao da taj starac nije bio više skromno odjeven nego nalik sretnijoj pojavi. Ocajnik ga u polusnu opijenog bunila radoznalo pogleda i pomalo se nasmješi kao da želi pitati, a šta je to sreca druže moj? Vidiš, nastavi starac…ima jedna molitva koja je starija od hiljadu i tristo godina i dan danas moja braca i sestre tiho i jedva cujno izgovaraju tu molitvu. Oni mole za mene otkako je prije trinaest stoljeca po prvi put izrecena ljudskim usnama. Zato sam ja sretan, presretan. Ocajnik više nije spavao i nije gledao starca kroz maglu svoje nemoci. I šta vele ta tvoja braca i seje, priupita s podsmjehom ocajnik?
Starac zataji na trenutak, dug je bio momenat pogleda koji je uputio ispred sebe a onda podiže glavu i rece; Oni traže dobro za nas, na ovom i na buducem svijetu i iako sam griješan kao i svaki živi covjek Gospodar moj je porucio svim ljudima da se i mi griješni trebamo radovati. Tako je mudrac svojim pažljivim rijecima plijenio pažnju a pomalo i srce onog covjeka. Dugo su razgovarali njih dvojica. Prvo na trotoaru. Iako bijahu svima na putu, niko ne obracaše pažnju na dvije neskladne spodobe koje lijaju okolo. A onda su nastavili razgovor na klupi pored puta. Sutradan malo ljepše odjeveni u obližnjoj bašti a vec prekosutra su se sretno šetkali gradom u šarenom razgovoru i cekali prvi akšam ispred džamije.
Onda je stari i cijenjeni Smajlaga naišao na pricu o pceli i njenom požrtvovanju za zajednicu u kojoj živi. Slijedila je poslušno puteve Gospodara svoga, nikada ne posustajuci i bezgriješno do zadnjeg uzdisaja sakupljala slatke napitke koji služe kao poslastica a u njima je i lijek za ljude. Pcela sve radi za zajednicu samo da bude jaca, bolja, naprednija, veca. Ona sakupi više meda no što njima samima treba. Uvijek je korisna ne samo svojoj zajednici, vec i ljudima i šarenim mirisnim cvijetovima što cvatu u raznim mjesecima koje posjecuje svaki dan i više puta zaredom.
Onda vec na sljedecem listu stajala je neprocitana prica o ptici i ljubavi. Bog dragi podari ptici snažna krila i lijep glas. Svake zore je razdragano budila ljude na rane sabahe koji se diviše njenoj slavujnoj pjesmi i cvrkutu. A kada je stasala vec sljedeceg proljeca se vratila sa juga na stara ljetna staništa njenih roditelja. Onda odluci da savije gnijezdo i nastani se u širokoj krošnji kestena, sasvim skrivena od ociju ljudskih i grabljivaca. U proljetnom bujanju došli su i mali ptici koje je valjalo podici i nahraniti. Ta ptica lijepog perja i još ljepšeg glasa nije posustala od zadace vec je svom snagom svoje ljubavi letjela raznim poljima na sve krajeve kako bi sakupila dovoljno ishrane za svoje male ptice. Jednog dana ona nadje zrno i ponese ga ka gnijezdu. U jednom zamahu krila ptica izgubi zrno a ono pade u visoku travu na medji. Ptica se nije mnogo obazirala na gubitak vec u sljedecem zamahu krila odredi sebi drugi pravac ne bil našla možda crva što je svakako bolje od malog zrnca. Ona to sigurno nije znala ali iz zrna koje izgubi iz kljuna vec sljedece proljece izraste mali izdanak jabukovog stabla. Za nekoliko godina ona je porasla i pocela davati slatke velike i rumene plodove. Pošto je stablo jabuke bilo udaljenije od sela niko nije odlazio tamo da bere lijepe velike i slatke jabuke. Jednog dana tu naidje siroce uze jednu jabuku pa je pojede. Svidjelo se djetetu kako jabuka bi slatka pa ono uze još jednu, jer bijaše gladno pa pojede i tu. Onda ponese nekoliko jabuka kuci ako opet osjeti glad. Tako je to siroto dijete dolazilo svaki dan da ubere nekoliko jabuka i dolazilo je sve dok nije nastala kasna jesen a jabuka je još uvijek bilo dovoljno.
Citao je stari Smajlaga te lijepe price za djecu i baš u tom jednom trenutku je upoznao sebe kroz lijepe osobine tih bica iz djecije price i shvati da on nikada nije bio kao jedno od njih.
Nikad nije podržao obaspravljene kao onaj hrabri lav, niti je ucinio nešto za svoju zajednicu kao mala radišna pcelica, niti je ikada svojim usnama zanizao trinaest stotina godina staru molitvu za za svoj narod, niti je kao ona ptica posadio zrno koje ce jednoga dana izniknuti u korisno stablo. Shvatio je da se je mogao boriti kao lav pravde, jer mogao je i imao je mogucnost sa svim svojim lahko stecenim visokim znanjem nacinom držanja. Obdaren oštroumnošcu shvati da je sve te godine više licio na nekoga ko je natovaren znanjem što koristi samo njemu i nije imao vremena ni za šta pored vlastite samokoristi. Mislio je u tom trenutku da su ga mnogi mogli pamtiti po dobru i ruci punu dobrote koju bi svakome ispružio.
Mogao je toliko toga uciniti za zajednicu i sredinu u kojoj živi jer je bio ugledan, sposoban i snalažljiv u svakom poslu. Mogao je biti kao pcela medju ljudima. Onda pomisli da je mogao bar ono što bijaše još lakše a mnogo vrjednije, da zaniže usnama onu trinaest stotina godina staru molitvu za dobro zvog naroda naroda. Ni to nikada nije ucinio i od zaprepaštenja nad ovom spoznajom je svakog trena sve više tonuo u nemoc. Sjetio se je stari Smajlaga i svoga djetinjstva i njegove majke koja je dugo izgovarala molitve jutrom i nocima dugim, za redom. Nije manjkalo tih sjecanja ni primjera, a slike iz tih dana su postajale sve jasnije, bujnije, živopisne i zapitao se je, što li je to ona tada šaputala dok je on pored nje spokojno spavao i u polusnu osluškivao majcina šaputanja. Možda je ona kao i onaj starac sa mudrošcu bila sretno bice i kao svi prethodni naraštaji izgovarala one iste rijeci svojih predaka a u tom trenu mislila na njenog Smajlagu da bi i on postigao dobro na ovom i na buducem svijetu.
Ponestalo mu je vec daha u grudima i sve teže se održava na stolici. Sakupio je zadnje zehre staracke snage i pokušao da otvori prozor kroz koji ce uci malo svježeg majskog zraka. Za koji tren sabra kuvet i povrati se. Onda je prihvati olovku i na list pored one price o ptici upisa lijepim slovima, pismom ucenog «A ja, nikada nisam izgubio zrno, da sam to makar i nevješto ucinio.» U potpis metnu svoje ime i zatvori zadnju stranicu knjige koju je držao u rukama. Kratko nakon toga stari i cijenjeni Smajlaga se razboli, nije više mogao govoriti i tako bi trideset dana privezan za postelju.
Danima je svojim besjajnim ocima samo pratio unuka kada bi ušao u sobu koja više nije bila radna vec bolesnicka. Knjige, regale i slike su zamjenili medicinskim pomagalima i tu nije bilo više ništa što je podsjecalo na prijašnji Smajlagin život. Nakon trideset dana, življenje u kuci se je nastavilo, a Smajlaga je preselio u vjecni dom. Svi su ga ispratili. Došli su cak oni koje nikada nije upoznao. Došli su oni za koji su ga rado htijeli pamtiti kao njihovog lava pravde, pobornika obespravljenih. Došli su i oni za ciju je zajednicu mogao tako mnogo uciniti. Oni su njemu odali poštovanje i izvršili svoju dužnost. Došli su svi koji su trebali doci da još jednom zajedno izgovore one rijeci hiljaduljetne molitve i da mu požele dobro na oba svijeta.
Prošle su duge godine a od njih se skrojiše decenije i danas je unuk rahmetli Smajlage vec covjek u muževnom dobu kojem ništa ne manjka, jer je uspješan i obdaren svim onim cime je i dedo Smajlaga bio obdaren.
A ono što je rajhmetli Smajlaga stekao mnogostruko se uvecalo i unuk Smajlagin bijaše sretan u svim blagodatima koje ga okružuju. Opet je bio lijep ljetni dan pun svjetlosti, a Smajlagin unuk je veselo je caskao sa svojom milom suprugom pa u jednom momentu poželi on da joj pokaže neke sitnice iz svog djetinjstva. Htio je da joj pokaže sve one igracke koje je volio, svoje slikovnice, prve cipelice, prvu mašnu, prve slike, sve prvo što je imao. Krenuo je sa njom u potkrovlje doma da potraži onu seharu što ju je majka za njega u kraj sklonula.
Veselo je prebirao po svim tim sitnicama iz djetinjstva i pokazivao svojoj supruzi ono što mu je nekad pricinjavalo toliko zadovoljstvo i radost. Zatim je našao onu knjigu sa pricama za djecu koju je toliko volio i poceo listati. Okretao je stranicu za stranicom i prisjecao se svih prica i njihovog redosljeda dok nije naišao na pricu o ptici. Onda je na krajicku stranice otkrio lijepi rukopis svog dede Smajlage. Vidio ga je i prije ali nikada nije mogao odgonetnuti smisao njegovih rijeci. Danas je bio dovoljno zreo da nazre poentu tih rijeci rahmetli Smajlage i shvatio konaco da je njegov dedo pred sami kraj života bio jako nesretan. Znao je sada da se je Smajlaga postidio sjede kose i da je sa dna srca izrunio silne suzne tobete, jer je baš u djecijim pricama upoznao sebe. Tako prosto, ponekad još stignemo u središte nas samih.
Zalud je bilo svo silno steceno Smajlagino znanje i nagrade koje su krasile police u regalu. Ljubav prema unuku i želja da mu pokloni nešto lijepo i trajno bila je sebep da upozna bitak života koji je ostavio na zemlji. Unuk rahmetli Smajlage shvati da je samilost medju bicima ta koja veže svaku pricu ispisanu u knjizi i da veže naše živote i ono što ih okružuje. Istog trena odluci da uz Božju pomoc podigne hram, kog u sebi nazva hram milosti što nikada nece stajati kao natpis iznad vrata vec ce biti ispisano u njegovim grudima svetim slovom dobrote. I podiže hram unuk rahmetli Smajlage, za hajr njegovog dede koji je citko ispisao bit našeg putovanja, njegovog babe koji ga je podigao, njegove majke što je ostavila silno blago u seharu njegovog djetinjstva i za hajr njegove porodice. I kada je hram bio završen on zastade pored i zagleda se u nj. Bio je tako bijel i jednostavan da ostade zadivljen i krenu da ga obidje. Pomilovao je svaki cošak. Lijepo bi zastao i naslonio svoj dlan na cošak, a onda sljedeci i opet sljedeci. Zapazio je neobicno, vješto izradjena i izrazita vrata koja su vodila u unutarnjost. Sada ce on služiti zajednici i u njemu ce ljudi tražiti starom molitvom za dobro oba svijeta za sve ljude, one prije i one koji ce doci poslije, koji vjeruju i dobra djela cine, jer Gospodar tvoj je uvijek pokajanje primao. Kada je završio krug i ponovno zastao shvati da je njegov život kao i ovaj hram sazdan od zidova i da se u život ulazi i izlazi na samo ta jedna i jedina, izrazita, posebna vrata milosti. On nikada ne poželi da izgubi zrno, vec ga posadi svojom rukom da ostane kao znamenje dobra iza unuka rahmetli dede Smajlage. Možda jedan takav hram bijaše sazdan i u tvojoj mahali ili u tebi samom, a postoji samo malo onih koji mu se dive. Možda je srušen od onih koji milosti nemaju i možda vecina ljudi ne razumije
/ djerdani.blogger.ba /