U BOSANSKOJ KAFANI
Sjede ljudi.
Preko sasusenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrstene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim sto se povlaci okolo. Lica se ne raza- znaju, calme i fesovi nacas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantastican izgled u pokojem novom valu dima, neko se iskaslja, za ‘odzakom’ zazveci dzezva.
– Rasime, jednu i dva !
Do Esrefa je Suljaga. Razlise iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute.Do njih Ahmetaga. Dimi i citi. Pa Maso, Musan, Mesan, Ibro.
Puse i cute.
Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teskog dima, podsjeca na baru. Ponekad tek neko uzdahne val jurne u sredinu, usta- lasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri. Suljaga cuti. U Mesana na lijevom koljenu fildzan sa kafom, a na desnom savija cigaretu ‘tancicu’ . Cute ljudi naslonjeni na zidove.
Cuti i dim.
Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke sto su zaboravljeno stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.
Poslije otegnute, placne skripe, cu se Muhamedbegov selam.
Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.
– E, merhaba ti, beze !
– Merhaba !
– Merhaba !…
Lijeno pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje. Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.
Beskrajna dosada.
– Jah ! – cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:
– Jah !
– Jah ! Jah !…
A onda opet umiranje u cutanju.
– Beze, rekoh li ja tebi merhaba ?
– Rece, jakako, br’te Maso.
Pola sata. Sat. Dva.
Zatim se Ibro prisjeca:
-Ama, vidje li ti, Musane, onog Kuzbasinog ? Kazu da je izbio ?
-Vidjeh, ja.Pa gologlav, ko vlase. A njakav durbil – kako li – objesen o vratu.
-A sto li ce mu ono, jarabi ?
I Maso, kao da uopste ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodusno zacuti, posto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori.
Zujanje, dim i sporost.
Minut, dva, pet.
Dzemil-efendija ce:
-Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Scitu.
Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju tesko kao od usta otkinute, glas je usamljen, ravnodusan svima.
-Pa mi kaziva jednom, bas cini mi se Edhem-efendija – jok, slagacu, nije on … ama opet … cek … jest bas on, jest !… Edhem-efendija mi je kazivao kako je on na jedan – tu Dzemil-efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi – kako je on gledo sa Matorca i vidio tacno skakavca na Scitu.
– Aaaaa! I bas vidio ? Pa bas vidio ?
– Aaaaa!
– Jes’, bas vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.
– Ih, pobogu brate, pa sto li to ?
Cutanje.
-Haj’ ti sad znaj zasto on bas desnim brkom mrda ?
-Iiiii!… E, bas mi je cudo !
Cutanje.
-Hikjmet boziji, moj br’te!
Nevjerovatnosti u dimu dobivaju dasadnu boju kao i ono ‘jah’. I najzad – sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodusno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno ‘jah’, kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastican zivotni tempo.
Suljaga i Esref se iskasljase. Na dnu fildzana ostao je mutljag.
Popili su ‘jednu u dvoje’.
I opet cutanje. Opet mir. Opet dim.
Uvijek tako.
Vrijeme stoji…
Zijo Dizdarevic