purak
Participant
    Post count: 484

    U BOSANSKOJ KAFANI

    Sjede ljudi.

    Preko sasusenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrstene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim sto se povlaci okolo. Lica se ne raza- znaju, calme i fesovi nacas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantastican izgled u pokojem novom valu dima, neko se iskaslja, za ‘odzakom’ zazveci dzezva.

    – Rasime, jednu i dva !

    Do Esrefa je Suljaga. Razlise iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute.Do njih Ahmetaga. Dimi i citi. Pa Maso, Musan, Mesan, Ibro.

    Puse i cute.

    Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teskog dima, podsjeca na baru. Ponekad tek neko uzdahne val jurne u sredinu, usta- lasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri. Suljaga cuti. U Mesana na lijevom koljenu fildzan sa kafom, a na desnom savija cigaretu ‘tancicu’ . Cute ljudi naslonjeni na zidove.

    Cuti i dim.

    Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke sto su zaboravljeno stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

    Poslije otegnute, placne skripe, cu se Muhamedbegov selam.

    Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.

    – E, merhaba ti, beze !

    – Merhaba !

    – Merhaba !…

    Lijeno pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje. Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.

    Beskrajna dosada.

    – Jah ! – cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:

    – Jah !

    – Jah ! Jah !…

    A onda opet umiranje u cutanju.

    – Beze, rekoh li ja tebi merhaba ?

    – Rece, jakako, br’te Maso.

    Pola sata. Sat. Dva.

    Zatim se Ibro prisjeca:

    -Ama, vidje li ti, Musane, onog Kuzbasinog ? Kazu da je izbio ?

    -Vidjeh, ja.Pa gologlav, ko vlase. A njakav durbil – kako li – objesen o vratu.

    -A sto li ce mu ono, jarabi ?

    I Maso, kao da uopste ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodusno zacuti, posto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori.

    Zujanje, dim i sporost.

    Minut, dva, pet.

    Dzemil-efendija ce:

    -Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Scitu.

    Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju tesko kao od usta otkinute, glas je usamljen, ravnodusan svima.

    -Pa mi kaziva jednom, bas cini mi se Edhem-efendija – jok, slagacu, nije on … ama opet … cek … jest bas on, jest !… Edhem-efendija mi je kazivao kako je on na jedan – tu Dzemil-efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi – kako je on gledo sa Matorca i vidio tacno skakavca na Scitu.

    – Aaaaa! I bas vidio ? Pa bas vidio ?

    – Aaaaa!

    – Jes’, bas vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.

    – Ih, pobogu brate, pa sto li to ?

    Cutanje.

    -Haj’ ti sad znaj zasto on bas desnim brkom mrda ?

    -Iiiii!… E, bas mi je cudo !

    Cutanje.

    -Hikjmet boziji, moj br’te!

    Nevjerovatnosti u dimu dobivaju dasadnu boju kao i ono ‘jah’. I najzad – sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodusno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno ‘jah’, kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastican zivotni tempo.

    Suljaga i Esref se iskasljase. Na dnu fildzana ostao je mutljag.

    Popili su ‘jednu u dvoje’.

    I opet cutanje. Opet mir. Opet dim.

    Uvijek tako.

    Vrijeme stoji…

    Zijo Dizdarevic