behar
Participant
    Post count: 514

    NEKI CUDAN JEZIK

    Jasmina je rodila sina, ali nikako ne zna da mu tepa na engleskom.
    Poznaje ona sve engleske rijeci kojima se djeci tepa, ali i nakon deset godina
    “zivota na engleskom”, ipak su joj neprirodne, strane.
    Prijateljice australke maze malenog Edina i gugucu mu na engleskom. Valjda je to dosta.

    Razmislja Jasmina…kao djevojcica skupljala je slicice za albume Zivotinjsko carstvo, Barbie
    i Italija ’90 i s rajom iz razreda igrala slika-bijelo, pola-cijelo. A kako ovom malom prevesti
    sta znaci slika-bijelo i gdje je taj Gornji Milanovac gdje su se, cini se, osamdesetih stampali
    svi albumi za slicice u njenom djecijem svijetu?
    Kompjuterske igrice i internet davno su u djece zamijenili skupljanje slicica, a i kada bi one
    jos uvijek postojale, kako bi Edinu uopste objasnila finese “peljanja” za “slibe”?
    Bice muka nauciti ga i bosanski, a sve njoj drage termine iz dana beskrajnih ljeta u parku
    na sarajevskoj Grbavici 2 Edin vjerovatno nikad nece upoznati.

    Ona je imala raju, Edin ce imati “friends”. Ona je imala jarane i jaranice, pa joj je
    drago sto barem u zemlji gdje sada zivi za ovu rijec ima direktan prevod – “mate”.
    Pa cak i ono tipicno sarajevsko, carsijsko “jarrrane” skoro da cuje kada neki debeli ciko
    drmne kriglu piva od sank i otpocne “suplju” covjeku do sebe sa nepogresivo australskim “maaate”.

    Kada odraste, sjecace se i Edin svoga djetinjstva i svojih izraza koje ce kasnije,
    kao covjek, sve rjedje koristiti. Bice to slang nepoznat Jasmini, sve one drage
    foluske koje ce samo njemu i njegovoj generaciji izvuci lagan osmijeh godinama kasnije.
    Pa ipak, zao joj je sto je sigurno nece razumjeti kada mu mozda jednog dana spomene
    “jalijase” i “fakinjazu” iz Hrasnog, lokalne “sanere” te “fildzan ligu” u kojoj je njen brat
    neumorno igrao fudbal.

    Stipu gatibo, s’a me gabri, votazi i ostali kljucni izrazi nikad svjetski priznatog
    – ali generacijama vrlo bitnog – satrovackog jezika takodjer ce ostati
    nepoznati BH klincima “made in Australia”.

    Edin ce ici na “parties”, a majka mu je isla na derneke, koji su brze-bolje
    po ratnom odlasku u Zagreb postali “tulumi” (odnosno “zurke” za njene drugarice istocno od Drine).

    Kad ostari, Jasmina ce se naci u kozi svoga djeda i nane koji, cini se, kao otpor
    casovima engleskog, iz naftalina vade turcizme i druge “bisere” koje ni u domovini
    koristili nisu. Djed se nameracio da dohaka naletu i ugursuzu iz komsiluka koji je uzeo fursat,
    pa ga neumorno bihuzur cini brundanjem svoje Honde kad se u nevakat vraca kuci.
    Nana mu veli nek’ batali pos’o… momka je ocigledno opio sevdah, a bio je i on,
    muhanati djuturum, jednom seret i hasarijast, nije ni njegovo maslo bilo za Ramazana.

    Ipak, djed i nana drze se onoga sto dobro znaju, makar i teatralno udarali po terminima
    koji se, narocito u dijaspori, cine prasnjavim. Nisu jos zamakli u ekipu hibrid-spikera
    nekog cudnog jezika na granici bosanskog i engleskog.

    Kad je nedavno cula zemljaka kako kolegici kaze “Ljiljo, ringacu te u Tuesday”, Jasmina
    se zaklela da ce malog Edina barem nauciti da govori ili jedan ili drugi jezik, a nikako
    oba istovremeno. Ponekad, medjutim, kad i sama na momenat zaboravi neku bosansku rijec,
    Jasmina se pita koliko ce dugo u njenom kutku “Bosnostralije” jalija i carsija carevati
    uz knjizevni jezik, dok ih iz svakodnevnice sve vise istiskuje engleski, na kojem je pocela i sanjati.