NOĆ KAD JE PALA …
KONOBARICA
John je kuhar cijelog života. Ćelav je i sijed. Izgleda kao sedam-desetogodišnjak. Danas sam saznao da mu je tek pedeset godina.
Naime, danas, kada smo stigli na posao u Holiday Inn, Johna je dočekao buket cvijeća i balon sa Happy Birthday, čestitka za pedeseti rođendan…
John se pravio iznenađen, namignuo mi je svojim plavim okom i pokušao se šeretski nasmiješiti: “Znam ko je ovo mogao poslati.”
Sledio sam se od jeze, jer sam u istoj sekundi skontao, znajući da John nema ni kučeta ni mačeta, da je John sam sebi poslao cvijeće i balon, čestitao rođendan i vidio sam sebe kako za nekih desetak godina činim istu stvar i foliram nekog Vijetnamca “da znam ko mi je to mogao poslati.”
Poslije posla sam ga pozvao na piće. On se koleba, a ja se onda sjetih da nisam upotrijebio pravu frazu “I’ll buy you a drink” (“Kupiću ti piće”), pa se ispravljam, a on namah pristaje.
Prolazimo pored Civic Centra (nešto kao Radnički univerzitet, Đuro Đaković ili Templ, a sad ne znam kako se zove) i vidim plakat da Joan Baez ima koncert: karte su trideset dolara, a ja u džepu imam samo dvadeset i šest.
Izvinjavam se Johnu da piće može pričekati neku drugu priliku, da ja hoću na koncert i pitam ga ima li olovku i komad papira…
Pišem: “Draga mis Baez, ja znam da se vi mene ne sjećate i da ne možete da me se sjetite. Upoznali smo se prilikom vašeg koncerta 1993. u Sarajevu, bio sam u društvu sa profesorom Zdravkom Grebom. Vi ne znate koliko je vaš dolazak činio radosti meni i mojim sugrađanima. Htio bih da vam se najtoplije zahvalim i da vas ponovo vidim i čujem.”
John me gleda kao luđaka dok predajem poruku portiru. (Ispostavilo se, kasnije, da je portir izbjeglica iz Mađarske – da je bio Amerikanac, vjerovatno bi obrisao guzicu s njom.)
Nakon nekoliko minuta on se vraća i pita me koliko karata trebam. Pitam Johna hoće li sa mnom, a on me gleda kao da sam Allah dželešanuhu.
“Dvije”, rekoh Mađaru i pružam mu ruku da se upoznamo: “My name is Robert Zimmerman.”
On se zove Ladislav Jonaš.
John ostaje u bifeu, a ja idem iza bine. Joan Baez se pravi da me je prepoznala: grlimo se i ljubimo. Njen gitarista mi kaže da je Gino Banana u Seatllu i daje mi njegov broj telefona.
Koncert samo što nije počeo, pa mi Joan kaže da se obavezno vidimo poslije. Pita me hoću li ostati iza bine ili ću u publiku…
Idem u publiku i vode me u prvi red…
Joanin božanski glas me čini kao da lebdim, kao da je sve normalno u mom životu, kao da nisam više ljudski otpadak, kao da se ova “afera” (kako neki nazivaju ovaj bezimeni užas u Bosni) nikad nije ni desila…
Redaju se: Amazing Grace, Diamonds and Rust, The Ballad of Joe Hill…
A, onda Joan najavljuje:
“Sada, jedna pjesma, za našeg prijatelja iz Sarajeva, Darija…”
Pjeva The Night They Drove Old Dixie Down (Noć kad su srušili stari Jug) i mijenja tekst u “Sarajevo Down”.
Ja više ne lebdim, nego letim po sali, udaram glavom o plafon, zidove i plačem od ljepote i užasa, istovremeno…
Poslije koncerta Joan u bifeu dijeli autograme, a John i ja čekamo da se frka malo smiri.
Konobarica, Gven, pita me da li sam ja zaista iz Sarajeva i muški puni čaše; John ne progovara ni riječi u toj, za njegovog kuharskog života, najuzbudljivijoj noći u životu.
Sve se razišlo, pa i ja molim Joan da mi potpiše sliku za moju kćerku Vesnu… Pita me koliko joj je godina.
“Rodila se u maju.”
“Znaš, Dario, šta mi se desilo nedavno. Poslije koncerta mi prilazi jedna tinejdžerka da joj potpišem sliku, a ja sva sretna: kontam, ipak me slušaju i nove generacije! Ona me moli da napišem ‘za njenu najdražu baku’.”
Pitam je je li zainteresovana da pročita priče koje sam napisao na engleskom i ona mi daje svoju adresu i broj telefona i da joj svakako pošaljem…
Zovem je da popijemo “još po jednu” negdje drugdje, jer je u bifeu već fajront.
Izvinjava se da je umorna:
“Drugi put”, kaže, baš kao da je meni trknuti do Malibua kao do Sirana.
Pita me:
“Šta ćeš ti sada?”
“Ništa”, velim i pitam konobaricu Gven gdje stanuje…
Dario Dzamonja