–
VJETAR I LIST
Puše prohladan vjetar jesenji.
Odlazim – zašušta list posljednji na grani.
– Kuda? – priupita ga vjetar.
Hoću na zemlju.Zovu me moji žuti drugovi.
– A zar ti nije ljepše visoko lepršati,ljuljuškati se,dolje je blatno,mokro i prljavo.
Nije mi ljepše,ovdje sam usamljen.
– Pričaš koješta! – ljutnu se vjetar.- Ja čitav svoj život pušem,lomatam se,jurim,žurim,hujim,ponekad zavijam,uvijek sam samcat.Da ima neko sa mnom,imao bih protivnika.A ovako …
Nije sve tako! – prekide ga list u hvalisanju. – Teško usamljenima i zaboravljenima.
Zamisli se vjetar prohladno,kasnojesenji i priznade sam sebi: stvarno je tako.Dobro je sirotom žutom listu,on ima hiljade braće na zemlji i svi ga rado čekaju da im se pridruži na zemlji.A njega,vjetra,nema ko poželjeti ni poradovat mu se.Tada on predloži žutom listu na grani:
– Budi mi drug,da nisam sam!
Ne mogu! – odvrati list.
– A zašto? Sa mnom bi ti bilo uvijek lijepo i zabavno išli bi tamo gdje tvoji prijatelji nikada nisu bili i neće doć.
Ne želim meni je bolje dole ispod drveta.
Na to njegovo odbijanje vjetar se razljuti,jako puhnu i list ponese na dno ispod drveta.Gledajući ga kako pada,vjetar je bio tužan i nesrećan kao nikada do tada.
Ešref Berbić