–
CVRČAK I MRAV
Cvrčao cvrčak jednog cijelog cjelcatog ljeta, tamburao tamburu, svirao svirku, pjevao pjesmu, – i-haj! Sunce je sijalo, bilo je toplo i prijatno, cvijeca i bilja svud unaokolo koliko hoces . Lako je cvrčku bilo njihovog soka da se najede izmedju dva tamburanja, pa sit da nastavi svirku. Ni na sta drugo lakoumnik nije mislio, nista nije radio, bas mu je lijepo bilo.
Bilo mu je lijepo, ali u toj ljepoti proslo mu je ljeto. Poceli su da zavijaju vjetrovi, zaledenilo je, jata vrana kruzila su na ogoljelim njivama i poljima. Zamukla je vesela tambura, zamotao je cvrčak vrat šalom da ne nazebe, ali hrane- hrane nije imao! Nit je koga njegova svirka vise zanimala, nit je gdje sta imao da nadje za jelo.
Otisao je pokunjeno do mrava, za kojeg se znalo da uvijek preko ljeta prikupi dovoljno zrnevlja i drugog jestiva, pa u zimskim danima nikada ne ostaje bez hrane.
– Pomagaj, mrave! – rekao je. – Daj nesto za jelo, posteno cu ti vratiti kad opet sunce zablista.
– A sta si ljetos radio dok je blistalo? – upita mrav.
– Tamburao sam, pjevao, svirao! – odgovori cvrcak.
– E, kad si ljetos svirao, sad bogme igraj!- odreza mrav.
Poslije se ipak sazalio na cvrčka, pomogao mu, a on je obecao da ce ubuduce i nesto raditi, ne samo sviruckati. Tada je kazao:
Cvrči, ti, cvrčo, – lijepo i jasno –
tamburaj, sviraj, bavi se time,
al pamti, brate, – kratko i jasno-
da osim ljeta, ima i zime!