Tri medvjedića
(bajka)
Nekada davno živjela u šumskoj kolibici tri medvjeda. Jedan je bio velik, drugi
nešto manji a treći najmanji. Svaki od njih imao je svoj krevet za spavanje
stolicu za sjedenje i zdjelicu za kašu.
Jednoga dana kada je kaša već bila gotova i pušila se iz zdjelice, krenuše
medvjedi u šetnju da malo prohodaju dok se kaša ohladi.
U kučici pored šume stanovala je sa svojim roditeljima djevojčcica Zlatokosa.
Imala je plave oči, malen nosić i dugu zlaćanu kosu. Po njoj je i nazvaše
Zlatokosa. Voljela je da švrlja i po čitav dan je skitala po šumi i livadi.
Ljutila se mama: “Ne idi daleko Zlatokosa. Igraj se pred kućom. Čuvaj se.”
Jednog jutra izađe Zlatokosa iz kuće i krete prema šumi. Htjela je da nabere
samo malo cvijeća i da se odmah vrati. I tako idući za cvijećem djevojčica je sve
dublje ulazila u šumu. Postade tiho. Svjetlo sunca oslabi. Drveće je bivalo sve
više i sve gušće.
Odjedanput Zlatokosa se nadje pred nekakvom kolibicom. Ona proviri kroz
prozor i ugleda zdjelice sa hranom na postavljenom stolu. Ne razmišljajući mnogo
Zlatokosa podiže rezu i uđe u kućicu.
Kašica je mirisala a Zlatokosa priđe jednoj najvećoj zdjelici i malo kusnu. Bijaše
još kaša prevruća. Priđe po veličini srednjoj zdjelici ali jelo u njoj bijaše već
hladno. Zato Zlatokosa ostavi i uze zalogaj iz najmanje zdjelice. Ta bijaše baš
kakva treba, pa djevojčica pojede svu kašu.
Zlatoksa pokuša da se popne na jednu stolicu ali je ona bila previsoka, bila je to
stolica najvećeg medvjeda. Zatim se zavali na stolicu nešto manjeg medvjeda ali
joj ni ta nije odgovarala. Tek je treća stolica bila kao napravljena za nju. Bijaše
to stolica najmanjeg medvjeda. Ali kada je ustajala stoličica na kojoj je sjedila,
slomi se.
Oči su joj se sklapale od umora, pa Zlatokosa krenu na gornji sprat. Tu nađe tri
kreveta. Prvo skoči na ogromni krevet velikog medvjeda, ali je krevet bio previše
tvrd. Onda leže na manji krevet srednjeg medvjeda, ali joj se učini isuviše
mekan. Najzad se pruži na mali krevet najmanjeg medvjeda, tu joj jebilo baš
kako treba.
Ona leže i zaspa.
Dok je Zlatokosa spavala u kolibicu su se vratili njeni stanovnici. Jedan veliki
medvjed, drugi nešto manji i treći najmanji.
Veliki medvjed vidje kašiku u svojoj zdjelici pa reče dubokim glasom “Neko je
dirao moju kašu.” Nešto manji medvjed vidje da je i u njegovoj zdjeli kašika pa
reče glasom ni tankim ni dubokim “Neko je dirao moju kašu.” A kad najmanji
medvjed vidje svoju zdjelicu praznu zaplaka i povika “Neko je pojeo moju kašu”.
Onda medvjedi pogledaše unaokolo pa redom povikaše. Veliki medvjed dubokim
glasom “Neko je sjedio na mojoj stolici.” Srednji medvjed reče glasom ni tankim
ni dubokim “Neko je sjedio i na mojoj stolici.” A najmanji medvjed zaplaka i
povika “Neko je sjedio na mojoj stoličici i svu ju je polomio.”
“Zgromiću ga.” grmio je veliki medvjed. “Uši ću mu isčupati.” prijetio je srednji
medvjed. “Za nos cu ga povući”, plakao je najmanji medvjed.
I tri ljuta medvjeda krenuše uz stepenice.
Veliki medvjed vidio je da je neko dirao njegov krevet pa povika dubokim glasom
“Neko je ležao na mom krevetu”. Onda onaj nešto manji medvjed opazi da je i na
njegovom krevetu neko ležao pa povika glasom ni dubokim ni tankim “Neko je
ležao na mom krevetu.” A kad najmanji medvjed priđe svom krevetiću povika
tankim glasom “Neko je zaspao u mom krevetu i još uvijek spava.”
Na te riječi Zlatokosa se probudi, uspravi se u krevetiću i na svoj užas spazi tri
ljutita medvjeda. Uplašena skoči pa jurnu niz stepenice koliko god je brže mogla,
projuri kroz otvorena vrata i trčala je sve tako bez daha dok nije ugledala na
kraju sume svoju kuću.
Poslije toga nije nikad sama lutala šumom niti je nepoznavana ulazila u tuđu kuću
niti je jela kašu koja je bila namjenjena drugima.
A tri medvjeda, jedan veliki, drugi nesto manji i treći najmanji, napraviše novu
kašu, popraviše polomljenu stoličicu i poravnaše svoje krevete i nisu ostavljali
više nikada kašu samu u kući da se hladi.