Orao i vrabac
“Moćni orle, – reče vrabac – koliko visoko možeš da uzletiš?”
“Najviše od svih ptica!” – gordo odgovori orao.
“Ne računajući mene!” – podrugnu mu se vrapčić.
“Ne blebeći! – naljuti se orao. – Kako takva ništarija može letjeti više od kralja svih ptica!”
“Hajde da se takmičimo!”
“To je koješta, – reče orao – ali možemo probati, ionako sam besposlen.” I orao uzleti, snažno razmahujući svojim velikim i moćnim krilima. Kad se već biješe uzdigao visoko gore, odakle su kuće izgledale kao dječje igračke, nasmija se glasno:
“Onaj paticvrk se i ne vidi odavde, a hoće da se takmiči sa mnom!”
“Dživ-dživ! Tu sam živ!” – začu se iznad orlove glave.
“Štaaa?! – zaprepasti se kralj ptica. – Otkud ti tu?”
“Za letenje treba i malo pameti, moćni orle! – reče vrabac. – Kad si uzletio, ja sam se smjestio na tvojim leđima, i evo me sad iznad tebe, na većoj visini!”