OČEVA PRIČA
U selu su u nas odmalena plašili djecu svim i svačim a naročito grobljem i raznim prikazama. A naša je kuća bila baš između dva groblja, pa je li pala noć – mi ne smijemo sami ni preko praga.
– Izvedi nas, majko, pred kuću! – molimo često noću. Oca ne molimo. Ne smijemo. On nas onda istjera napolje same i grdi nas zbog našeg straha.
– Čega se bojite? – govori nam. – Šta je drukčije noću nego danju – jedino što se ne vidi kad nema mjesečine. Živi pošteni ljudi su kod kuće, u našem selu nema lopova i razbojnika, a mrtvih se ne treba bojati.
Ali mi gledamo u majku, a ona se samo smiješi.
Bilo je negdje oko ponoći, a noć je baš bila bez mjesečine. Tamno kao u rogu. Probudio sam se se slučajno i vidim: otac se zagledao kroz prozor prema groblju ispod kuće. Poslije se diže i izađe napolje. Zadrža se duže vremena pred kućom, a ja jednako budan… Čuo se njegov kašalj dolje pokraj groblja. Zatim se vrati i leže.
Ujutro ga je majka pitala: kud je ono izlazio. Čula ga sigurno i ona kad je otvarao i zatvarao vrata.
– Vidio sam da gori plamen na groblju pa sam išao da izbliza pogledam. Povrh onog starog groba ispod velikog hrasta odvajao se plamen od zemlje. Otkine se nekako pa onda lebdi i prekine se u vazduhu. Tako nekoliko puta – pa prestade. Često se tako javlja plamen nad grobljem. Kažu, iz kostiju.
Jeza me je spopadala kako je on smio da ide i da gleda. A naš otac, eto, nije se ničeg bojao. Ljeti bi često zanoćio na njivi, na gumnu, sam samcat, da se ne vraća kući i da zorom počne posao. A nekad kad je trebalo negdje da ranije krene, u varoš ili drugo selo – ustao bi prije ponoći, osobito ako danju vlada žega i krenuo odmah na put da za hlada stigne.
Zato smo ga mi jedne večeri – kad nas je opet korio zbog straha – upitali je li se on ikad prestrašio u životu. On se malo zamislio i počeo da nam priča:
– E, sigurno, djeco, naročito dok sam bio malen kao vi. Nisam ni ja od kamena. Ali vidjećete da se ne treba ništa bojati. Dva puta sam se naročito prepao. Jednom je to bilo noću, a drugi put u sred dana.
To kad sam se prestrašio noću bilo je poodavno. Još sam bio mlad. Išao sam uskim putem preko seoskih ispasišta ispod planine – znate one što joj se vrhovi i ljeti bijele od snijega, pa sam krenuo nasumce prečcem. Mrak je bio gust da se jedva moglo vidjeti jedan korak naprijed. Nisam ja tad bio baš toliko slobodan kao danas. Pomalo sam se i pribojavao, ali bio sam pouzdan u svoju mladićku snagu. Ali i one priče o svemu i svačemu padale su mi na um. Idem ja tako a popac se raspjevao negdje u travi pa me i tuga spopala. I tako treba da pređem preko jedne ledinice između lijeska i da izbijem na put. Idem ja, djeco, i iznenada pogledah ispred sebe, a na ledinici kud treba da prođem u mraku se bijeli nešto dugačko preko puta. Pade mi na pamet tad šta su jednom pričali na sijelu – ne valja svašta pričati – da je tako čovjek naišao noću na opremljenog mrtvaca, zamotanog u bijelo platno i umalo nije izgubio pamet. Ja se ukočih od te pomisli i još bolje se zagledah, a mrak treperi, igra oko mene i vrti se. I ono bijelo sve više i više, sliči na umotanog mrtvaca. Gledam ja pa mi se čini i da diše i da nekako raste i hoće da se digne. A popac nikako ne prestaje sa svojom tužnom svirkom.
Polako se izmaknem korak po korak i brzo vratim nazad na pravi put, i onda, ošamućen, trčeći krenem kolibama u podnožje planine da tu prekonačim. Bio sam izvan sebe – što se kaže. – I tu otac zasta.
– Eto vidiš, a nas izgoniš same noću i ružiš nas što se bojimo – zagrajasmo mi, a sve strašljivo pogledavamo u prozore, iza kojih se pritajio mrak.
– A ja sutradan – nastavi otac mirno – ne budi lijen, vratim se gore na ispasišta i odem naročito do na onu ledinicu gdje sam ostavio mrtvaca. Baš da vidim – kažem sebi. I tačno preko puta odakle sam kukavički pobjegao – ležao je koliko čovjek dugačak bijeli kamen, dopola urastao u zemlju.
Nama nešto bi lakše pa odahnusmo, i tama iza prozora nije više izgledala onako strašna kao maloprije.
– A drugi put? – upitasmo oca, pa se još više prikupismo oko njega.
– E, drugi put je bilo malo ozbiljnije jer sam imao i zbog čega da se uplašim. Tada nije bilo ni noći, ni mraka. Bilo je baš ljeto – a dan sunčan, svijetao i vedar. Išao sam poslom u varoš pa sam krenuo preko Crvanjskih šuma. Bio sam se nešto zamislio, zagledao preda se i nisam ni opazio kad sam se našao na onom mjestu gdje je šuma sitnija ali gušća pa put izgleda kao kakav hodnik. Pa kad sam odigao glavu, opazio sam pred sobom mečku kako ide istim putem, a pred njom dvoje mečadi koji su se lagano kretali kao da se predomišljaju hoće li ili neće. Nisam u prvi mah umio ni da krenem ni da zastanem. A znao sam da je mečka najljuća kad vodi mečad. Da skrenem s puta ili se vratim nazad, mečka će to primijetiti pa će me napasti – a da produžim da idem za njom, još gore, jer će pomisliti da hoću nešto da učinim njezinoj djeci. Imao sam revolver sa šest metaka i to me je malo ohrabrilo, ali to nije bilo nikakvo oružje za ovoliku mečku. Zastao sam najzad, umirio se i ostao tako nepomičan s rukom na revolveru. Mečka se nekoliko puta obazrijela. Činilo se kao da hoće da se vrati prema meni, i zamumljala glasno nekoliko puta. Ali kako su mečići odmicali putem, ona se požurila za njima, okrećući se s vremena na vrijeme. Ja sam stajao i čini mi se da nisam ni disao. Malo dalje vidio sam da su mečići sišli s puta i krenuli naniže kroz prorijeđenu šumu. Mečka me još jednom mrko pogledala pa i sama krenula za njima. Ali ja sam još dugo, ne znam koliko je to trajalo, onako ukipljen stajao na putu. Osluškivao sam šuškanje granja, i kada se više ništa nije čulo, krenuo sam putem na prstima, grčevito stežući revolver, i obazirući se i lijevo i desno.
Pa kad sam izmakao iz velike šume i čuo lavež čobanskih pasa negdje u blizini, sjeo sam kao premlaćen, sav klonuo, na zemlju i nisam dugo mogao da se pomaknem. Toliko sam se, eto, tad bio prestrašio.
Mi smo slušali bez daha, a otac, kao da se pokajao što nam je to sve ispričao, reče:
– Hajdemo sad zajedno napolje da vidimo noć i da vam pokažem da nema ništa!
– Ma pusti djecu neka spavaju! – usprotivi se blago majka. Ali otac nas izvede pred kuću. Okolo mrak kao tijesto. Voćke se crne, a u selu se tek pomalo bjelasaju kuće u pomrčini. Krasno je ljeto pa krijesnice svjetlucaju. I popac je tu kao u očevoj priči.
– Eto vidite, – kaže nam otac – sve je tu kao što je u danu bilo. Samo se ne vidi. Jedino je novo: te zvijezde na nebu, ti svijetnjaci i ta pjesma popca.
– Auh – zavrištasmo sve troje nas djece uplašeno i uhvatismo se za oca. Pred nama je stajala nekakva velika siva životinja. I kao da je škljocala zubima i podmuklo
– A šaro… šaro… – protepa otac i veliki susjedov Šarov priđe k njemu i poče da vrti repom, umiljava se i da se šapama propinje uz njega. Poznali smo ga. Bio je to miran i dobar pas.
I otac se tad zakočenu od smijeha, pa reče:
– A vi mislili medvjed!?
Šukrija Pandžo